DOMINICI, Ivan (Ioannes Florentinus), teolog, pisac, reformator i diplomat (Firenca, 1357 — Budim, 10. VI. 1419). U rodnom gradu 1374. stupio u Dominikanski red. Filozofiju i teologiju studirao u Firenci i Pisi (1376/77), zatim u Parizu (1377–80). God. 1387–99. u Veneciji je propovjednik i profesor teologije. Od 1387. radi na obnovi Reda. Generalni vikar samostana Sv. Dominika u Veneciji postao 1390, a 1393. i svih reformiranih samostana u Italiji. God. 1399. počinje predavati na Sveučilištu u Firenci. Da bi pomogao prevladavanju zapadnoga crkvenog raskola (1378–1417), aktivira se u politici, pa je 1404. ambasador Carla Malateste u Firenci, a sljedeće godine firentinski predstavnik u pape Inocenta VII. Novoizabrani papa Grgur XII. imenuje ga 29. VII. 1407. dubrovačkim nadbiskupom, a 1408. kardinalom te mu povjerava diplomatske poslove u Genovi, Veneciji, Njemačkoj, Poljskoj i Ugarskoj. Uspio je uvjeriti Grgura XII. da abdicira i papinu odluku priopćio Crkvenom saboru u Konstanzu 1415. Novi papa Martin V. povjerio mu je 1418. važno diplomatsko izaslanstvo u Ugarskoj i Češkoj zbog husitskog pokreta, ali ga nije uspio obaviti zbog iznenadne smrti. Pokopan je u crkvi Sv. Pavla u Budimu. God. 1832. proglašen je blaženim. — D. nikada nije uspio doći u Dubrovnik, premda je to želio i isticao da je »dubrovački kardinal«, poslavši svojoj nadbiskupiji u znak pažnje kardinalski šešir. Napisao mnogo djela teološkoga, odgojnog i književnog sadržaja, od kojih su se neka izgubila, a neka su poslije tiskana. U pojedinim spisima zauzima kritičan stav prema humanizmu, smatrajući ga oživljenim poganstvom. Sačuvana su djela Commento sopra il Magnificat; Il volgarizzamento dell’Esposizione di S. Bernardo sopra la Salve Regina; De conceptione beatissimae Genitricis Dei Mariae; De possessionibus seu De Proprio; Itinerarium devotionis seu Itinerarium in psalmos et cantica canticorum. Iter perusinum; Trattato di amore di carità; Lettere (Firenca 1736); Regola del governo di cura familiare (Firenca 1860. i 1927); Lucula noctis (Pariz 1908); Lectiones XXVII in novem priores psalmos; Sermones de sanctis et de tempore; Come pregava S. Domenico; Trattato di S. Bonaventura sull’andamento dell’uomo; Breve vita del B. Marcolino da Forlì; Trattato delle dieci questioni e lettere a Madonna Bartolomea (Firenca 1957) i Lectiones in Ecclesiasten.
LIT.: S. Cerva: Vita beati Joannis Florentini sacri Ordinis Praedicatorum, archiepiscopi et cardinalis Ragusini ex certissimis monumentis descripta (rkp. u knjižnici Dominikanskog samostana u Dubrovniku). — J. Quétif i J. Échard: Scriptores Ordinis Praedicatorum recensiti, 1. Lutetiae Parisiorum 1719, 768–771. — Acta Sancti Iunii, 2. Venezia 1742, 394–418. — G. De Rubeis: De rebus Congregationis sub titulo B. Jacobi Salomonis in Provincia S. Dominici Venetiarum. Venetiis 1751, 36–55. — A. Rösler: Cardinal Johannes Dominici, O. Pr., ein Reformatorenbild aus der Zeit des grossen Schismas. Freiburg i. B. 1893. — A. Mortier: Histoire des Maîtres Généraux de l’Ordre des Frères Prêcheurs, 3. Paris 1907, 555–582, 593–596. — A. Peter: Studien über Kard. Johannes Dominici. Freiburg i. B. 1911. — J. Maione: Il beato Dominici. Studi e Saggi di letteratura. Bologna 1923, 1–25. — S. Orlandi: I maestri del B. Angelico. Memorie Domenicane (Roma), 1956, 1, str. 3–16. — G. Di Agresti: Considerazioni intorno a due scritti del B. Giovanni Dominici. Ibid., 1962, 2, str. 115–125. — S. M. Bertucci: Bibliotheca Sanctorum, 4. Roma 1964, 748–756.
Stjepan Krasić (1993)
