DRŽANIĆ, plemićka obitelj u srednjovjekovnoj Križevačkoj županiji. U dokumentima od XIV. do potkraj XV. st. zabilježeni su u oblicima Ders, Deers, a poslije Derfy, Dersfii, Dersffy, Dersfy, s pridjevkom de Zerdahel, Zerdahely, Zeredahel, prema posjedu Sredice (područje današnjeg naselja Gornje Sredice kraj Bjelovara), i de Thapolouch, prema posjedu Topolovac (područje današnjeg naselja Zrinski Topolovac kraj Bjelovara). U starijoj domaćoj historiografiji hrvatski oblik obiteljskog imena navodi se u oblicima Derž, Drš, Drž (I. K. Tkalčić) i Držić (J. Bösendorfer, V. Klaić i dr.), a u novijoj Držanić (J. Buturac, J. Adamček). U starijoj mađarskoj i hrvatskoj historiografiji (I. Nagy, J. Karácsonyi, I. Bojničić) navedeno je da obitelj potječe iz ugarskog plemena Győr (Bojničić drži da je pleme vjerojatno slavenskog podrijetla). Prvi poznati član obitelji Ders imao je sina Nikolu, a on Jurja. Jurjev sin Martin bio je prije 1389. pouzdanik D. Bebeka i u kraljevoj službi te stekao posjede u Ugarskoj (područje Kaposvára i dr.). God. 1389–91. i 1394–97. slavonski je podban i župan Zagrebačke i Križevačke županije, a 1392. župan županije Temes u Ugarskoj. Za zasluge u vojnim pohodima i kraljevoj službi kralj Žigmund darovao mu je 23. V. 1393. posjed Rovišće (područje današnjega istoimenog naselja kraj Bjelovara). Darovnica se odnosila i na njegova brata Žigmunda. Upravljajući tim posjedom, nasilnički je postupao prema tamošnjim predijalcima, nametao im obveze koje su se kosile s njihovim pravima i slobodama te otimao zemlje. U nastalim sporovima kralj je podupro Martina te njemu i njegovu bratu izdao novu potvrdu za Rovišće 1395, a novom darovnicom od 20. VIII. 1397. predao im sve predijalce iz Rovišća i susjednog posjeda Križ (Nagy Keresztur, oko potoka Velika). God. 1398. braća dobivaju i posjed Topolovac, gdje je obitelj sagradila utvrdu (Đ. Szabo). Iste godine dobili su i potvrdu za posjed oko potoka Velika. Martin je imao i dio posjeda Đurđevac (od 1401; od 1420. kraljev posjed), a 1413. obitelj je uvedena u posjed vlastelinstva Gradišće u Požeškoj županiji. God. 1398/99. Martin je kaštelan Kaloče (Kalocsa), a 1398–1402. ugarski potpalatin. Na kraljevu dvoru bio je zapovjednik dvorske straže (1403) i stolnik (1404–06), a od 1405. i župan županije Somogy. Na poč. 1411. boravio je u Šibeniku kao jedan od zapovjednika ugarsko-hrvatske vojske, koju je kralj Žigmund poslao u pomoć gradu opsjednutu od Mlečana. U vojnom pohodu na Bosnu (1415) zarobljen je i odveden u Tursku nakon poraza ugarsko-hrvatske vojske u sukobu s vojvodom Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem i Turcima kraj Lašve (V. Klaić). Ponegdje se navodi da je Martin poginuo u toj bitki (J. Buturac); noviji mađarski priručnici bilježe da je umro 31. X. 1418. Njegove posjede naslijedila je udovica Ana i sinovi Juraj, Ders i Petar. Ana se sve do 1423. na obiteljskim posjedima sporila s predijalcima, koji su poveli parnicu za obnovu svojih nasilno oduzetih prava i povlastica. Spor je riješen u korist obitelji Držanić kraljevim odlukama iz 1421. i 1423. U razdoblju 1427–68. spominje se Martinov sin Ders u vezi s posjedom Jakopovec (danas Kapelski Jakopovac), koji je 1468. potvrđen kao posjed pavlinskog samostana u Strezi. Držanići su od početka XV. st. vlasnici na posjedu Streza (područje današnjeg naselja Pavlin Kloštar); 1403. prvo dobivaju tamošnje trgovište Bešenovac Sveti Benedikt (više ne postoji), a poslije trgovište Strezu, za koje su 1465. dobili sajamski privilegij (održavanje godišnjeg sajma i tjednog trga). Dersov sin Stjepan (umro prije 1499) spominje se 1482. uz druge plemiće koji su kršili prava građana iz zagrebačkog naselja na brdu Gradec. U lipnju 1490. on je jedan od zastupnika Kraljevine Slavonije na saboru na polju Rakoš (Rákos) kraj Pešte, na kojemu je za hrvatsko-ugarskoga kralja izabran Vladislav II. Jagelović. Stjepanov sin Nikola (umro prije 1535) darovao je 1500. pavlinskom samostanu u Strezi posjed Torince (više ne postoji; 1523. spori se s pavlinima oko tog posjeda i Jakopovca). U razdoblju 1518–20. bio je slavonski podban i župan Zagrebačke i Križevačke županije. Kao jedan od potomaka Ivana Thuza od Laka (Nikolina majka Sofija bila je Ivanova nećakinja) uzalud je tražio (1513) udio u vlasništvu gradova Medvedgrad, Rakovec kraj Vrbovca i Lukavec u Turopolju; također nije uspio pokušaj njegova zeta Petra Pálffyja de Erdőda, supruga njegove kćeri Sofije, da stekne te posjede (1535). God. 1543. spominju se u vezi s turskim provalama posjedi Ivanova sina Vuka oko Topolovca i Koprivnice. On je 1554. bio zapovjednik i kapetan tvrđave Siget. U tom razdoblju spominje se i Potencijana, supruga vrhovnoga kapetana Vojne krajine i branitelja Kisega (Kőszeg) Nikole Jurišića. God. 1545. Stjepan, kapetan u službi štajerskih staleža, predvodio je konjanike u sukobu s Turcima u Hrvatskom zagorju kraj utvrde Selnica ili Konjsko (danas ruševine u naselju Konjšćina), u kojem su ih Turci porazili; tu bitku opisao je A. Vramec. Stjepan je od 1556. bio vojni zapovjednik grada Kassa (danas Košice u Slovačkoj). Njegov je sin Franjo 1594. bio kraljevski peharnik i podžupan županije Sáros. God. 1604. zastupao je hrvatske i slavonske magnate na zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu. Obitelj je u muškoj lozi izumrla prije 1628.
LIT.: Obitelj. — I. Nagy: Magyarország családai czímerekkel, 3. Pest 1858, 285–288. — D. Csánki: Körösmegye a XV-ik században. Budapest 1893, 14–15, 17–18, 121, 126–127, 133. — G. Csergheö: Der Adel von Ungarn. Nürnberg 1893, 132. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 36. — J. Karácsonyi: A magyar nemzetségek a XIV. század közepéig, 2. Budapest 1901, 103. — E. Laszowski: Povjesni spomenici plem. općine Turopolje, 1–3. Zagreb 1904–1906. — J. Bösendorfer: Crtice iz slavonske povijesti. Osijek 1910, 72–74, 98. — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 2–5. Zagreb 1915–1918. — Đ. Szabo: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb 1920, 99–102. — K. Dočkal: Srednjovjekovna naselja oko Streze. Starine, 1956, 46, str. 148, 160, 166–167, 175, 180, 183, 189. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 2(1959) str. 325, 328, 370; 3(1960) str. 574; 4(1961) str. 517–518, 535; 5(1963) str. 543, 545–546, 548. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 2. Zagreb 1972², str. 309, 313; 3. 1972², str. 68, 90–100; 4. 1973², str. 196, 340; 5. 19732, str. 211–212, 566, 609. — J. Buturac: Povijest Rovišća. Rovišće 1975, 33, 39–42, 45. — J. Adamček i I. Kampuš: Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću. Zagreb 1976. — J. Adamček: Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća. Zagreb 1980. — J. Stipišić: Diplomatički zbornik, 17. Zagreb 1981. — Z. Herkov: O rukopisu »Notitiae de praecipuis officiis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae«. Rad JAZU, 1984, 405, str. 130, 133. — J. Buturac: Regesta za spomenike Požege i okolice 1221–1860. Zagreb 1990, 24. — M. Šamšalović i dr.: Diplomatički zbornik, 18. Zagreb 1990. — Martin. — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 6. Zagreb 1878. — I. Krst. Tkalčić: Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, 1–2. Zagreb 1889–1894. — Isti: Uvod (u: Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, 1. Zagreb 1889, str. XLVIII, LXX, CLXXVI, CLXXIX). — L. Thallóczy i S. Horváth: Alsó – Szlavóniai okmánytár. Budapest 1912. — F. Šišić: Nekoliko isprava iz početka XV st. Starine, 1938, 39, str. 163–164, 251, 263, 308, 314. — Magyar életrajzi lexikon, 1. Budapest 1967, 369. — J. Barbarić i J. Kolanović: Šibenski diplomatarij. Šibenik 1986. — Stjepan (XV. st.). — I. Krst. Tkalčić: Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, 11. Zagreb 1905. — Nikola (XVI. st.). — V. Klaić: Hrvatsko kraljevstvo u XV stoljeću i prvoj četvrti XVI stoljeća. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 8(1905) str. 138. — E. Laszowski: Povijest plem. općine Turopolja, 1. Zagreb 1910, 291. — Vuk. — Scriptores rerum Hungaricarum minores inediti, 2. Budae 1798, 395. — Stjepan (XVI. st.). — A. Vramec: Kronika. Zagrabiae 1908, 58.
Tatjana Radauš (1993)
