DRAGINIĆI, hrvatsko pleme, podrijetlom iz istoimenoga nestalog sela na području današnjeg sela Biljani Gornji u benkovačkoj općini. U dokumentima su zabilježeni u oblicima Draghini, Draginic, Draginich, Draginig, Draginigh, Dragnic. Prvotno nisu pripadali savezu dvanaestero plemena; sva prava toga saveza stekla je njihova zadarska grana tek 1359. Ta je grana preselila u Zadar u XIII. st. s baštinskog posjeda na kojem, prema izvorima, žive pripadnici plemena do potkraj XIV. st. Njihovo raseljivanje tumači se kao posljedica uključivanja njihova glavnog posjeda u drugoj pol. XIII. st. u zadarsko okružje. Oni, koji su ostali živjeti na baštinskom posjedu, spominju se u izvorima XIII. i XIV. st. uglavnom kao posjednici u Draginićima ili pak u tijekom vremena nestalim selima Grabovčani i Praskvići. Podatak iz 1354, o tada već umrlom županu Draganu, potvrđuje da su imali svoju plemensku organizaciju. Kako se u izvorima za XV. st. više ne spominju, pretpostavlja se da su do tada ti Draginići izumrli u muškoj lozi. Nešto je više podataka poznato o zadarskoj grani plemena, čiji se pripadnici gotovo nikada izravno ne nazivaju »od plemena Draginić« već samo građanima Zadra. Među prvima koji su se tamo nastanili bili su Nozdronja i Dragi (Dragan, Dragina). Tolja (filia quondam Draganni Draghini), redovnica benediktinskog samostana Sv. Marije u Zadru, dala je 1282. slobodu svojem robu Milši. U popisu zadarskog plemstva 1283. naveden je »Drassius de Nosdrogna« (Drago de Nosdrogna naveden je i u dokumentu od 14. X. 1289). U izvorima ima dosta podataka o nastojanju zadarskih Draginića da steknu posjede na djedovini, često i na štetu srodnika koji su tamo ostali. Tako je primorski ban Stjepan 1264. u parnici između Ivana (Ivan Nosdronig, Juano de Nosd[r]ogna) i Vukomira, sina Slavičeva »de generatio Draginig«, dosudio Ivanu petinu posjeda u selu Grabovčani. Križan, sin Mihovilov, založio je Ivanu 1278. svoje zemlje u Draginićima. U XIV. st. Franjo (filius Stephani de Nosdrogna) stekao je veliki zemljišni posjed na starom baštinskom posjedu i u Lučkoj županiji između 1318. i 1359. sudskim sporovima, kupnjom i darovnicama. On i njegovi sinovi poznate su osobe u Zadru za vladavine kralja Ludovika I, koji 1350. zbog osobitih zasluga nagrađuje Franju i njegove potomke pravom nasljeđivanja zemalja svih pripadnika plemena Draginića koji su umrli bez muških potomaka, a 5. X. 1359. isti kralj daje povlasticu Franjinim sinovima Filipu, Stjepanu, Bartolomeju i njihovim rođacima da se na svojim posjedima služe starim pravom dvanaestero hrvatskih plemena. Stjepan je bio kraljevski vitez i dvorjanik. God. 1358. knez je Omiša. Nakon zadarskog mira iste godine između kralja Ludovika I. i Mletačke Republike, išao je kao kraljev poslanik u Dubrovnik, a 1368. u kraljevu je poslanstvu papi Urbanu V. Umro je prije 5. XI. 1369. Filip je za banovanja hrvatsko-dalmatinskog bana Nikole Széchyja bio omiški kaštelan i službenik na neretvanskom trgu u Drijevima. God. 1366, služeći se ovlašću bana, obećao je posebnom ispravom (litera securitatis) dubrovačkim trgovcima slobodu trgovanja i stanovanja u Drijevima. Stjepan i Filip bili su i glavni posrednici između kralja i Zadra za njegove borbe protiv Venecije u pol. XIV. st. te poslije u organizaciji njegove vlasti u Dalmaciji. Oba brata stječu i nove posjede; 1358. uvedeni su u posjed imanja Biljana. Njihovim potomcima, Filipovim sinovima Jordanu, Gabrijelu, Nikoli i Stjepanu te Stjepanovim sinovima Filipu, Franji i Petru, dosudili su 1379. kaštelan Ostrovice Ivan Gorjanski i četiri suca Lučke županije posjede već umrle braće Tome i Stjepana (filii Dragi de generatione Draginighy), posjednikâ u Draginićima, koji su im pripali po pravu nasljedstva (darovnica Ludovika I. obitelji iz 1350). Od tih zadarskih Draginića potekla je tamošnja plemićka obitelj Nozdronja, u kojoj se ističu potomci Jordanovi, zvani ponekad i Jordanići.
LIT.: Pleme. — Š. Ljubić: Dva popisa listina glasovitoga manastira Sv. Krševana u Zadru. Starine, 1887, 19, str. 123–124, 129, 131, 134, 136–137. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 5–6. Zagreb 1907–1908; 8–9. 1910–1911; 11–14. 1913–1916; 16–18. 1976–1990. — F. Šišić: Priručnik izvora hrvatske historije, I/1. Zagreb 1914, 487–488, 492–493. — S. Antoljak: Zadarski katastik 15. stoljeća. Starine, 1949, 42, str. 376, 403. — Isti: Miscellanea, 2–4. Zadar 1950–52 (1953!), 15–16, 42–44. — M. Barada: Lapčani. Rad JAZU, 1954, 300, str. 492–493. — N. Klaić: Postanak plemstva dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske. Historijski zbornik, 11–12(1958–59) str. 145–146, 148, 150–151, 154, 160. — M. Zjačić: Spisi zadarskih bilježnika Henrika i Creste Tarallo 1279–1308. Zadar 1959, 46, 159. — S. Antoljak: Izumiranje i nestanak hrvatskog plemstva u okolici Zadra. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 9(1962) str. 62–64, 67, 92–93, 95, 97–98, 112, 114. — N. Klaić: Plemstvo dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske. Historijski zbornik, 18(1965) 1/4, str. 90, 93. — C. Fisković: U potrazi za Jordanićevim poliptihom. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 13–14(1967) str. 121–123. — B. Gušić: Starohrvatsko naseljenje Ravnih Kotara. Ibid., 18(1971) str. 183–184, 188. — N. Klaić: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976. — N. Klaić i I. Petricioli: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976. — T. Raukar: Zadar u XV stoljeću. Zagreb 1977. — J. Stipišić: Spisi zadarskog bilježnika Franje Manfreda de Surdis iz Piacenze 1349–1350. Zadar 1977, 15, 123, 132–133, 161, 169, 176. — S. Antoljak: Pacta ili Concordia od 1102. godine. Zagreb 1980. — N. Jakšić: Topografija pravca via Magna cesta vocata tendens per Lucam. Starohrvatska prosvjeta, S III, 14(1984) str. 336–337, 340–341. — Tolja. — E. Peričić: Samostan Svete Marije u Zadru od njegova osnutka do danas. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 13–14(1967) str. 23. — Drassius (Drago, XIII. st.). — L. Fondra: Istoria della insigne reliquia di San Simeone profeta che si venera in Zara. Zara 1855, 70. — L. Jelić: Moći sv. Šimuna Bogoprimaoca u Zadru. Rad JAZU, 1901, 145, str. 202. — Stjepan (XIV. st.). — G. Novak: Povijest Splita, l. Split 1957. — N. Klaić: Trogir u srednjem vijeku, II/1. Trogir 1985.
Franjo Smiljanić i Tatjana Radauš (1993)
