EKL, Vanda

EKL, Vanda, povjesničarka umjetnosti i kulture, likovna kritičarka (Ljubljana, 22. XI. 1920 — Opatija, 30. III. 1993). Roditelji joj kao izbjeglice odlaze 1919. iz Trsta u Ljubljanu, potom u Zagreb gdje je 1939. završila žensku realnu gimnaziju Sestara milosrdnica i 1946. diplomirala na Filozofskom fakultetu (povijest umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom). Doktorirala je 1963. na Sveučilištu u Ljubljani tezom Gotička plastika u Istri. Nakon studija srednjoškolski je nastavnik u Portorožu i Kopru. Od 1952. radi kao asistent, znanstveni pa viši znanstveni suradnik u Jadranskom institutu JAZU u Rijeci, a od 1966. do 1976. direktor je riječke Naučne (danas Sveučilišne) biblioteke. God. 1976. izabrana je za redovitog profesora Fakulteta graditeljskih znanosti u Rijeci gdje je do odlaska u mirovinu 1981. predavala povijest graditeljstva i povijest umjetnosti. Bila i honorarni predavač na Pedagoškoj akademiji i Višoj ekonomskoj školi u Rijeci te na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji. — Proučavala je umjetničko i kulturno naslijeđe Istre i Kvarnera, poglavito Rijeke i Opatije. Istraživala srednjovjekovnu likovnu umjetnost, u prvom redu spomenike istarskoga gotičkoga kiparstva, o čemu je napisala niz radova (uz ostalo, o raspelima u crkvi sv. Vida u Rijeci i u krstionici župne crkve u Piranu, kipovima Madone u Boljunu i Vrsaru, reljefu u crkvi sv. Martina u Bermu, poliptihu u crkvi sv. Franje u Puli, propovjedaonici u crkvi u Kanfanaru, o labinskoj kiparskoj radionici u XV. st., motivu Marije zaštitnice u istarskoj plastici, o freskama u crkvi sv. Jeronima u Rijeci, riječkim utvrdama, mrežastom svodovlju na Krku). Posebno je istraživala glagoljsku baštinu (pisala o riječkim glagoljskim ispravama i djelovanju Š. Kožičića); bila suautor stalne izložbe Glagoljica u Naučnoj biblioteci u Rijeci (1968). Na temelju proučavanja toponomastike grada Rijeke i okolice dokazala da su stari nazivi na tom području gotovo svi hrvatski: Historijska toponomastika grada Rijeke i distrikta, 1–3 (Starine, 1959, 49; 1960, 50) i Zagrad-Pomerio (Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, 1961–62, 6/7). Znanstvene je radove objavila u časopisima i zbornicima Bulletin JAZU (1955, 1958, 1960–61, 1963, 1965, 1967, 1977), Jadranski zbornik (1956, 1958, 1981), Starine (1959–60), Ljetopis JAZU (1960, 1963, 1966), Starohrvatska prosvjeta (1963), Peristil (1963/64), Slovo (1971), Liburnijske teme (1974, 1977, 1987), Slovensko morje in zaledje (Kopar, 1977), Zbornik radova Fakulteta graditeljskih znanosti Sveučilišta u Rijeci (1979–81). Od 1953. pratila je i promicala zbivanja u suvremenom slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi i urbanizmu riječke regije ali i svekolike Hrvatske te objavila gotovo tisuću eseja, kritika i prikaza u časopisima i novinama Republika, Sinteza (Ljubljana), Život umjetnosti, Arhitektura, Umetnost (Beograd), Dometi, Izraz, Istra, Pomorstvo, Novi list, Vjesnik i dr. Priredila niz likovnih izložaba; napisala mnoge predgovore u katalozima izložba pojedinih umjetnika, među kojima J. Jande (Rijeka 1966), J. Diminića (Labin 1972), E. Murtića (Labin 1974), D. Džamonje (Rijeka 1982), B. Dogana (Rijeka 1985), E. Kokota (Rijeka 1989) kao i katalog Mediteranski kiparski simpozij u kamenu 1969–1979 (Zagreb 1980). Autor je monografija o hrvatskim umjetnicima (B. Bahorić, I. Kalina, V. Radauš), monografije Gotičko kiparstvo u Istri, sinteze svojega rada na toj tematici, te grafičke mape Fluminensia, vrijedna priloga proučavanju riječke kulturne povijesti. Bila je suradnik LZ, stručni urednik izdanja Umjetnost u slici u 18. knj. (Rijeka 1968–71), pokretač i urednik serije zbornika Liburnijske teme (1974–87). Organizirala je mnoge znanstvene skupove, bila član različitih stručnih tijela; dugogodišnja predsjednica stručnog savjeta Mediteranskoga kiparskog simpozija u Dubrovi kraj Labina, Katedre čakavskoga sabora u Opatiji te Odbora za kulturu Rijeke i Opatije. — Za životno djelo dobila je Nagradu grada Opatije (1991) i Nagradu grada Rijeke (1993).