ERDŐDY, Nikola III (Erdeodij, Erdeody, Erdeődy, Erdeüdy; Nicolaus), hrvatsko-slavonsko dalmatinski ban i vojskovođa (?, 1630 — Aranyosmarót, 7. VI. 1693). Sin Vuka I. i Barbare Turóczy. Školovao se u Grazu (1648, poetika), 1661–66. kapetan je Brkiševine i 1666–70. Petrinje. God. 1666. naselio je Hrvate i Vlahe u Hotnji kraj Pokupskog. Nije se pridružio pokretu hrvatskog i ugarskog plemstva protiv bečkog Dvora, a kao protivnik bana Petra Zrinskog imao je znatna udjela u gušenju zrinsko-frankapanske urote. O njegovoj vjernosti kralju Leopoldu I. spjevao je nepoznati pjesnik o. 1670/71. kajkavsku pjesmu s latinskim naslovom Summum malum-Cantio mixta… (iz rkp. zbornika Stare hrvatske pjesme, kajkavske, Arhiv HAZU, sign. I. b 119, str. 71–84; pjesmu objavio R. Strohal). Kada je Leopold I. lišio Zrinskog banske časti, privremeno je povjerio 3. III. 1670. Erdődyju i biskupu M. Borkoviću bansku stolicu. Kralj nije udovoljio molbi Hrvatskog sabora 17. IV. 1670. da Erdődyja imenuje banom. E. je zaslužan što I. J. Herberstein, zapovjednik Karlovačkoga generalata, nije uspio nakon sloma urote izdvojiti Bansku krajinu iz banske vlasti i pripojiti je Karlovačkom generalatu. Također je spriječio Herbersteina da pridobije hrvatsko plemstvo za nakanu da se Hrvatska odrekne političkog saveza s Ugarskom i pripoji austrijskim nasljednim zemljama. Leopold I. imenovao je Erdődyja 1674. namjesnikom banske časti s punom ovlasti, a 10. IV. 1680. svečano je uveden u bansku čast. God. 1681. pribivao je ugarsko-hrvatskom saboru u Sopronu. U kolovozu 1682. nalazio se s vojskom između Legrada i Koprivnice, braneći granično područje od turskih provala. U toj prigodi uputio mu je P. Vitezović Ritter 9. VIII. latinsku poslanicu (tiskana u zbirci posvećenoj Erdődyju Pauli Ritteri Nova Musa sive pars artificiosa operum poeticarum. Beč 1682, tekst djelomice objavio V. Klaić). God. 1683, prije turskog pohoda na Beč, odbili su E. i Hrvatski sabor poziv Imre Thökölyja, kneza gornje Ugarske, turskog vazala i supruga Jelene Zrinske, da se pridruže njemu i velikom veziru Kara Mustafa-paši. Za turske opsade Beča iste god. E. je sa svojom vojskom na Muri priječio Turcima da šalju pojačanja pod Beč. Nakon turskog poraza, napadao je iz Čakovca naselja i utvrde u Kaniškom pašaluku i zauzeo Lendavu i Siget. Po raspuštanju vojske u studenom 1683, E. se s M. Borkovićem i Saborom obratio papi Inocentu XI. moleći pomoć za obranu od Turaka. Papa im je poslao 25 000 forinti na čemu su mu se zahvalili Sabor i ban. Te je godine E. dobio vlastelinstvo i grad Bosiljevo kao odštetu za troškove ratovanja. U nastavku rata on je sa svojom vojskom i vojskom Jakova Leslija, generala Varaždinskoga generalata, zauzeo 1684. Viroviticu, nakon što je porazio Turke kraj Slatine. Ratovao je 1685–86. u dolini Une, 1687. zauzeo Kostajnicu, Novi na Uni, Zrin i Bužim te sudjelovao u pohodu banske vojske i vojske generala J. H. von Dünewalda, koja je oslobađala Slavoniju. God. 1688. s feldmaršalom Ludwigom Badenskim oslobađa Brod i Gradišku, ponovno ratuje u dolini Une, kada su konačno oslobođeni Kostajnica i Dubica te drugi krajevi u Pounju. God. 1689. oslobodio je s Herbersteinom dijelove Like i Krbave koji nisu bili oslobođeni 1685 (Perušić, Budak, Bilaj, Ribnik, Udbina). Nakon poraza Turaka u bitki kraj Slankamena 1691, kada je oslobođena cijela Slavonija, E. čisti područja uz Savu, koja su Turci bili ponovno zauzeli. God. 1692. sa svojom je vojskom napao Bihać (još 1683. predlagao je osvajanje toga grada), ali se povukao jer za dulju opsadu nije imao dovoljno vojnika i oružja (R. Lopašić). Kako je već bio ozbiljnije bolestan, namjeravao se odreći banske časti, ali na to nije pristao Sabor, u kojemu ga je zastupao zagrebački biskup I. A. Mikulić. — U isusovačkoj crkvi sv. Katarine u Zagrebu, oštećenoj u požaru 1674, dao je s prvom suprugom Ivanom Magdalenom (Julijanom) Drašković, postaviti novi glavni oltar, a 1690. doveo je u Kostajnicu franjevce za dušobrižnike. — Umro je u svom dvoru u Aranyosmarótu u ugarskoj županiji Bars. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali u grobnici uz oltar Majke Božje. Njegova druga žena Izabela Rozina Gallenberg (prije 1699. preudala se za Žigmunda Batthyányja) povjerila je Vitezoviću dio priprema za svečani pogreb, koji je opisan u spisu Funebris apparatus Nicolai Comitis Erdeodi Illyriorum proregis iz 1693 (pisac vjerojatno Vitezović — V. Klaić). U riznici zagrebačke katedrale pohranjeni su njegova banska zastava, kaciga, oklop, mač i žezlo.
LIT.: A. Theiner: Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, 2. Romae 1863, 215–216. — R. Lopašić: Karlovac. Zagreb 1879, 201, 203–204. — T. Smičiklas: Poviest hrvatska, 2. Zagreb 1879, 182–184, 193–195, 197, 199, 202–203, 205–206, 209, 216, 219, 223–224, 226–227, 229. — R. Lopašić: Spomenici Hrvatske krajine, 2–3. Zagreb 1885–1889. — T. Smičiklas: Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, 1. Zagreb 1891, 106–107, 111, 114–117, 124–125, 158–161. — R. Lopašić: Oko Kupe i Korane. Zagreb 1895, 77–78. — E. Laszowski: Prilozi za povjest Hrvatske krajine. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 7(1905) 1, str. 92–94. — R. Strohal: Stare pjesme o buni Petra grofa Zrinskoga i Franje Krste Frankopana. Ibid., 11(1909) str. 108–109. — J. Bösendorfer: Crtice iz slavonske povijesti. Osijek 1910. — V. Klaić: Život i djela Pavla Rittera Vitezovića (1652–1713). Zagreb 1914, 41, 54–57, 59, 78, 85–86. — R. Lopašić: Bihać i Bihaćka krajina. Zagreb 1943², 89. — Zaključci Hrvatskog sabora, 1–2. Zagreb 1958. — F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 1962³. — P. Cvekan: Kostajnica i franjevci. Kostajnica 1982, 32, 60. — S. Antoljak: Značaj 1683. godine za historiju naroda i narodnosti Jugoslavije, a napose Hrvata. Prilozi Makedonske akademije na naukite i umetnostite. Oddelenie za opštestveni nauki (Skopje), 1984, XV/1, str. 19, 21–23, 27–28. — Hrvatske kraljevinske konferencije, 1. Zagreb 1985. — A. Szabo: Hrvatska grana grofova Erdedi. Matica, 45(1995) 4, str. 4.
Tatjana Radauš (1998)
