FILIP DUBROVČANIN (Phylippus de Ragusio, a Ragusio), vikar (XV. st.). (Dubrovnik, potkraj XIV. ili na poč. XV. st. — ?). Stupio u Franjevački red i postao svećenikom. Za bosanskog vikara bio je izabran najkasnije na Blagovijest 25. III. 1457. i na toj dužnosti ostao dva trogodišta 1457–63. Kao vikaru obratio mu se papa Kalikst III. bulom od 21. IV. 1457. radi oslobođenja dubrovačkog plemića Junija Gradića, papina izaslanika ugarskom i bosanskom kralju i srpskom despotu, koga je utamničio usorski vojvoda Tvrtko Stančić, podanik bosanskoga kralja Stjepana Tomaša. Premda pojedinosti u svezi s vikarovim posredovanjem nisu poznate, Tvrtko Stančić je ipak popustio, što je neke istraživače navelo na tvrdnju da je F. D. bio sposoban i okretan diplomat (F. M. Appendini, J. Božitković). Za njegova upravljanja Vikarijom aktualizirano je pitanje pripadnosti samostanâ u Dalmaciji, o čemu se imalo 1461. odlučiti na općem kapitulu opservanata u Osimu. Kako ni tada nesporazumi nisu bili riješeni i kako je dubrovačko Veliko vijeće 1462. odlučilo da se franjevački samostani na dubrovačkom području odvoje od Bosanske vikarije, intervenirao je papa Pio II. koji je bulom od 16. II. 1463. naredio općem zboru opservanata, koji se trebao 1464. održati u Assisiju, da se sjedine Bosanska i Dalmatinska vikarija. F. D. se zauzimao da se za potrebe Vikarije organiziraju vlastite više škole. U tome je naišao na potporu pape Pija II, pa je s vikarijskim starješinstvom 1462. osnovao filozofsko-teološki studij za cijelu Vikariju u franjevačkom samostanu u Dubrovniku. Pisma pape Pija II. od 4. IV. 1460. nedvosmisleno govore da je za njegova vikarijatstva u Bosni postignut znatan uspjeh u obraćenju na katoličku vjeru pripadnika Crkve bosanske. Po isteku drugog trogodišta svog vikarijatstva 1463. F. D. je ostao u upravi Vikarije te je kao definitor prisustvovao 7. IX. 1464. pašmanskom zboru i bio izabran za kustosa cetinske kustodije. S. M. Crijević ističe da je bio glasovit propovjednik, poznat ne samo u Dubrovniku i čitavoj Dalmaciji nego i u Bosni, gdje je mnoge priveo u katoličku vjeru.
LIT.: S. Slade: Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S. P. N. Francisci. Neapoli 1746, 36–37. — V. Greiderer: Germania franciscana seu Chronicon geographo-historicum ordinis s. p. Francisci in Germania, 1. Oeniponte 1777, 60–61. — F. M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, 2. Ragusa 1803, 117. — A. Theiner: Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, 2. Roma 1860, 291. — D. Fabijanić: Storia dei frati minori in Dalmazia e Bossina, 2. Zara 1864, 192. — M. V. Batinić: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, 1. Zagreb 1881. 116, 121. — E. Fermendžin: Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis s. Francisci Seraphici. Starine, 1890, 22, str. 22. — Isti: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica. Zagrabiae 1892, 229, 260, 262. — Ć. Truhelka: Fojnička kronika. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 21(1909) 2, str. 447. — J. Jelenić: Kultura i bosanski franjevci, 1. Sarajevo 1912, 94. — Isti: Ljetopis fra Nikole Lašvanina. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 27(1915) 3/4, str. 274. — Isti: Ljetopis fra Nikole Lašvanina. Sarajevo 1916, 100. — B. Rode: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provintiae S. P. Francisci Ragusii (u: Analecta franciscana, 6. Ad Claras Aquas 1917, str. 407, 570). — U. Hüntemann: Bullarium franciscanum continens constitutiones epistolas diplomata Romanorum Pontificum Calixti III, Pii II et Pauli II ad tres Ordines S. P. N. Francisci spectantia (u: Analecta franciscana, 1929, 151). — F. Rački: Bogomili i Patareni. Beograd 1931, 472. — L. Wadding: Annales Minorum, 12. Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1932³, 29–30, 289. — J. Božitković: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339–1735). Franjevački vjesnik, 41(1934) 3/4, str. 98–100; 5, str. 129–131. — Isti: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339–1735). Beograd 1935, 26–29. — D. Mandić: Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Chicago 1962, 172–173. — Isti: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 123–128, 143. — S. M. Crijević: Bibliotheca Ragusina, 4. Zagreb 1980, 46–52. — N. Lašvanin: Ljetopis. Sarajevo 1981, 221. — M. Brlek i M. Šikić: Teološki studij u samostanu Male braće u Dubrovniku (u: Samostan Male braće u Dubrovniku, zbornik. Zagreb—Dubrovnik 1985, 188). — I. Gavran: Suputnici bosanske povijesti. Sarajevo 1990, 33.
Pejo Ćošković (1998)
