FIRDUS, Ali-beg, političar (Livno, 1864? — Sarajevo, 30. VI. 1910). Kao godine njegova rođenja navode se još 1862. i 1872. U rodnom gradu završio je osnovnu školu (ruždiju), a ostalu je naobrazbu stekao samostalno. Za boravka u Carigradu potpuno je ovladao znanjem turskog, perzijskog i arapskog jezika. Općinskim zastupnikom u Livnu bio je 1885–94. Za gradskog načelnika izabran je 1895. i na toj dužnosti ostao je do 1900. kada je zbog neslaganja s vladom dragovoljno odstupio s položaja. God. 1900. postao je članom Zemaljskoga vakufskog povjereništva za BiH, a naknadno je ušao u Odbor muslimanskog autonomnog pokreta za BiH, koji je izabran na sastanku muslimanskih prvaka u Sarajevu u jesen iste godine. Prvih godina političkog djelovanja (1900–03) nastupao je pomirljivo i pokazivao sklonost suradnji sa Zemaljskom vladom, ali nije želio ni otvorenu konfrontaciju s pristašama radikalne struje u muslimanskom autonomnom pokretu. God. 1901. sudjelovao je u pregovorima s predstavnicima Zemaljske vlade, a 1905. pribivao je sastanku prvaka muslimanskog autonomnog pokreta u Brodu na Savi i potpisao pismo istomišljenicima o pokretanju lista koji bi trebao biti glasilom muslimanskog naroda i baviti se vjerskim, gospodarskim, kulturnim i političkim pitanjima. Na njegov poziv održan je u Brodu na Savi 1906. sastanak muslimanskih prvaka na kojem je 3. XII. utemeljena Muslimanska narodna organizacija (MNO) i izabran njezin Egzekutivni odbor za čijeg je predsjednika izabran Firdus. Njegov dolazak na čelo MNO bila je pobjeda onih snaga u muslimanskom autonomnom pokretu koje su najautentičnije zastupale interese muslimanskih zemljoposjednika. U travnju 1907. Zemaljska vlada priznala je Egzekutivni odbor kao predstavnika muslimanskog naroda u BiH, pa otada F. kao njegov čelnik nastupa kao legitimni predstavnik muslimanske oporbe, predvodi deputacije, uručuje predstavke i u lipnju 1907. obnavlja pregovore sa Zemaljskom vladom. U to je doba sve češće nastupao s predstavnicima Srpske narodne organizacije, a 10. II. 1910. priznao je aneksiju BiH i izrazio lojalnost caru, koji ga je 10. VI. imenovao predsjednikom prvoga saborskog zasjedanja. Zbog teške bolesti prvoj sjednici nije predsjedavao, a uskoro je umro.
LIT.: Bošnjak, 3(1885)–5(1887); 7(1889)–12(1894); 15(1897); 18(1900); 22(1904). — Memorandum koji su u ponedeljak 7. septembra (25. avgusta) 1908. izaslanici Muslimana i Srba pravoslavnih podneli ministru baronu Burijanu. Branik (Novi Sad), 24(1908) 194, str. (2–3). — Proklamacija bosanskih Srba i muslimana. Ibid., 221, str. (2–3). — Alibeg Firdus umro. Male novine, 1(1910) 155, str. 2. — Bosnisch-hercegovinischer Landtag. Agramer Zeitung, 85(1910) 132, str. 2. — Umro Ali beg Firdus. Hrvatsko pravo, 16(1910) 4381, str. 6. — O. Nuri Hadžić: Borba muslimana za versku i vakufsko-mearifsku autonomiju (u: Bosna i Hercegovina pod austro-ugarskom upravom. Beograd s. a., str. 83, 85–86, 88–89, 92, 96). — M. Šahinović-Ekremov: Hana Pehlivana. Napredak, 9(1934) 1, str. 7. — O. Firdus: Istina o porodici begova Firdusa. Povodom jednog napisa beogradske »Politike«. Jugoslavenski list, 21(1938) 240, str. 7. — D. Petranović: Ali beg Firdus (vođa muslimana iz Bosne i Hercegovine u doba borbe protiv Austro-Ugarske). Dubrovnik, 25(1938) 51, str. 2–3; 52, str. 3–4. — H. Ćemerlić: Alibeg Firdus. Borba muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju. Gajret, kalendar, 1939, str. 326–330. — H. Šabanović: Muslimanske političke stranke u Bosni i Hercegovini prije rata. Savremenik, 28(1940) I/4, str. 127. — Đus: Jedna značajna obljetnica. Fra Didak Buntić 9. X. 1871. — 3. II. 1922. Njegov odnos prema Muslimanima – veze s Alibegom Firdusom. Osvit, 1(1942) 1, str. 4. — Alibeg Firdus. Uz 80. godišnjicu rođenja (1864–1944). Ibid., 3(1944) 124, str. 8. — F. Hauptman: Bosanskohercegovački aga u procijepu između privredne aktivnosti i rentijerstva na početku XX stoljeća. Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, 17(1966–67) str. 24, 30. — H. Kapidžić: Položaj Bosne i Hercegovine za vrijeme austro-ugarske uprave (državnopravni odnosi). Prilozi Instituta za istoriju radničkog pokreta u Sarajevu, 4(1968) 4, str. 66, 74. — Isti: Agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave (1878–1918). Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, 19(1970–71) str. 89. — N. Šehić: Mjere Kalajevog režima u Bosni i Hercegovini na suzbijanju autonomnog pokreta Muslimana. Ibid., 20(1972–73) str. 139–143, 146. — Isti: Pokret Muslimana za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju u svjetlu pregovora sa zemaljskom vladom za Bosnu i Hercegovinu 1901. godine. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 9(1973) 1, str. 126–127, 133, 147. — M. Hadžijahić: Od tradicije do identiteta (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana). Sarajevo 1974, 139, 163, 172, 175, 178. — M. Imamović: Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914. Sarajevo 1976. — I. Kemura: Proglas muslimanske akademske omladine u Beču od 1907. godine. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 13(1977) 13, str. 339, 343. — T. Kraljačić: Prilog proučavanju veza dr Emila Gavrile sa političkim pokretima u Bosni i Hercegovini. Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, 28–31(1977–79) str. 185–186. — Dž. Juzbašić: Pokušaji stvaranja političkog saveza između vođstva srpskog i muslimanskog autonomnog pokreta u Bosni i Hercegovini. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 14(1978) 14/15, str. 141, 143–144, 163, 174–175, 184, 186–187, 191, 193, 195. — N. Šehić: Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1980. — L. Đaković: Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, 1. Zagreb 1985, 289. — I. Hadžibegović i M. Imamović: Bosna i Hercegovina u vrijeme austrougarske vladavine (u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata. Sarajevo 1994, 214, 216–217, 220).
Pejo Ćošković (1998)
