FISTRIĆ, Matija (Bistrić, Fischtritsch, Fischstritsch, Fisstritsch, Fistrichw, Fystrycz, Phystrych, Vistricz, Vistrisch; Mathia, Matthia), kapetan (Trstenik na Sutli, prva pol. XVI. st. — ?, nakon 11. IV. 1573). F. je bio predijalac i prvi put se spominje 1560. u svezi s popisom desetine. S kmetovima Uršule Meknyczer na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu sudjelovao je 1565. u napadaju na plemićku kuriju Petra Petričevića u Gornjoj Stubici, a 1567. i u nemirima na istom vlastelinstvu. Od početka kmetske bune na vlastelinstvu potkraj travnja 1572. bio je uključen u pripreme. Tada je s I. Svračem, na sastanku nezadovoljnih susedgradsko-stubičkih kmetova u Brdovcu kod župnika Ivana Babića, bio izabran da vodi izaslanstvo kralju Maksimilijanu II, koje se imalo požaliti na zloupotrebe F. Tahija. Nakon napadaja kmetova na Tahijev kaštel u Donjoj Stubici i izgona njegove obitelji, kmetovi su u drugoj pol. lipnja ponovno otpravili Fistrića u Beč na čelu novog izaslanstva, pa su u Hrvatsku bili upućeni kraljevski povjerenici da mirnim putem stišaju bunu. U jednoj od misija bio je tamo s F. Tahijem, ali ne kao njegov tužitelj nego »zbog ratnih poslova«. U izjavama koje su u istražnom postupku 1573. davali zarobljeni pobunjenici Fistrića se najčešće navodi kao jednog od vođa i začetnika pobune, koji je nagovarao pa čak i prisiljavao druge na nju. Bio je jedan od 12 kapetana čija je zadaća bila organizirati i voditi seljačke čete. Prvih dana bune bio je uz I. Gregorića s kojim je – prema priznanju S. Gregorijanca – napustio bojište kraj Krškog 5. II. 1573. Sudjelovao je s N. Kupinićem u boju kraj Kerestinca 6. II, gdje je bio zarobljen. Saslušavan je u Mokricama, Kostanjevici, Ljubljani i Grazu. Posljednji put saslušavan je u Grazu 7. III, a spominje ga 11. IV. u svojem izvješću nadvojvodi Karlu zemaljski kapetan za Štajersku Hans Scherffenberg. Nakon toga gubi mu se trag i on se ne navodi među potpisnicima izjave od 13. VI. u svezi sa saslušanjem 33 uhićenika u Grazu 6. III, koju je potpisalo samo njih 13, pa se zaključivalo da je u međuvremenu pogubljen.
LIT.: F. Rački: Gradja za poviest hrvatsko-slovenske seljačke bune god. 1573. Starine, 1875, 7, str. 201, 247, 250–251, 254–255, 263, 265–267, 272–274, 277, 290, 293. — F. Čulinović: Seljačke bune u Hrvatskoj. Zagreb 1951, 61–62. — S. Antoljak: Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj. Zagreb 1956, 133–135. — J. Adamček: Građa o susjedgradsko-stubičkom vlastelinstvu 1563–1574. Arhivski vjesnik, 7–8(1964–1965) str. 185, 244. — Isti: Seljačka buna 1573. Zagreb 1968, 74, 106, 108–109, 123, 130, 136, 165–167, 175. — J. Adamček, I. Filipović i M. Križman: Nova građa o seljačkoj buni 1573. Arhivski vjesnik, 11–12(1968–1969) str. 34–35. — J. Adamček: Uzroci i program seljačke bune 1573. godine. Radovi Instituta za hrvatsku povijest 1973, 5, str. 66, 69, 75. — S. Antoljak: Nekoliko marginalnih opaski o seljačkoj buni 1573. godine. Ibid., str. 98, 101, 106–107. — I. Filipović: Istraživanje arhivske građe o seljačkoj buni 1573. Ibid., str. 37–38. — N. Klaić: Neki novi pogledi na uzroke hrvatsko-slovenske seljačke bune 1572–1573. god. Zgodovinski časopis (Ljubljana), 27(1973) 3/4, str. 252. — Ista: Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću. Beograd 1976, 86, 95–96, 98, 102, 104, 109, 111, 116–117. — Ista: Zašto je Jambrek Gubec izabran 1573. godine za kralja. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1979, XIV/1, str. 259, 261. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 5. Zagreb 1980, 365–367.
Pejo Ćošković (1998)
