FRANJO DUBROVČANIN

FRANJO DUBROVČANIN (Franciscus a Ragusio, a Rhacusio), vikar (Dubrovnik ?, o. 1435 — ?, nakon 1484). Prema pisanju S. Slade, F. D. potječe iz dubrovačke plemićke obitelji della Croce, u kojoj D. Mandić vidi hrvatske Križiće. Stupio u Franjevački red i postao članom dubrovačke Provincije sv. Franje. Razdoblje njegova poznatog svećeničkog djelovanja vezano je za susjednu Bosansku vikariju, koja je tada imala status terrae missionis i u kojoj je djelovalo više dubrovačkih franjevaca. Pouzdano se zna da je F. D. 1462. bio kustos cetinske kustodije i da je na tu dužnost postavljen barem dvije godine ranije. Kao član vikarijskog starješinstva spominje se u svezi s osnutkom filozofsko-teološkog studija u Dubrovniku za potrebe Bosanske vikarije. Za redovitih promjena u Vikariji za sljedeće trogodište premješten je u Ston za kustosa stonske kustodije te je kao član vikarijske uprave sudjelovao na pašmanskom zboru 7. IX. 1464. Ponovno se spominje u dokumentima tek 1473. Kako su se 1469. zbog međusobnih prijepora odijelile Dalmatinska i Bosanska vikarija, Mandić je sklon pretpostaviti da je F. D. već tada postao vikar Bosanske vikarije za trogodište 1469–72. Pouzdano se zna da je bosanskim vikarom postao prije 12. VIII. 1473. kada mu se bulom obratio papa Siksto IV, što znači da je bio izabran za trogodište 1472–75. Spomenutom je bulom papa dopustio bosanskom vikaru i franjevcima Vikarije da, zbog gubitaka samostana koje su uništili ili opustošili Turci, mogu po Hrvatskoj i Slavoniji osnivati ili preuzimati samostane koje im budu dale mjesne vlasti, a bulom od 17. VIII. 1473. podijelio posebne ovlasti glede ispovijedi sudionicima na idućem vikarijskom zboru i odobrio da Vikarija može primiti samostan sv. Triju kraljeva kraj Klisa. Prije 19. V. 1474. postao je F. D. apostolski legat »in partibus Slauoniae, Bosnae et Serviae«. U rano proljeće 1475, prema Mandiću, ponovno je izabran za vikara za trogodište 1475–78. Preuzimanjem nekih samostana s frankapanskih posjeda F. D. je izazvao protivljenje starješine dalmatinskih franjevaca, koji se požalio Sikstu IV, a on je 26. VI. 1475. bulom naložio bosanskom vikaru da vrati sve samostane koji su pripadali konventualskom provincijalu Dalmacije. Tada su izbili sukobi i s ugarskom opservantskom vikarijom koja je uspjela u Siksta IV. ishoditi 1476. potvrdu svojih granica od Save do Crnog mora. Gdje je službovao i koju je dužnost F. D. obnašao nakon 1478. nije poznato, tek se pouzdano zna da je 5. VII. 1484. bio gvardijan franjevačkog samostana u Senju. Mandić je mišljenja da je bio gvardijan u trogodištu 1481–84, premda je vjerojatnije pretpostaviti da je bio u trogodištu 1484–87. Poslije o njemu nema drugih vijesti.