FRANKAPAN, Leonard (Levnard, Leonardus), knez (?, druga pol. XIII. st. — ?, druga pol. 1308). Sin Vida IV. Žena mu je bila sestra mletačkog dužda Pietra Gradeniga, pa je to prvi slučaj knezova Krčkih da su se orodili s vladarskom kućom. Imali su samo kćer Genevru (Zanettu). Hrvatsko-ugarski kralj Ladislav IV. Kumanac potvrdio je 1279. Leonardu, njegovu bratu Ivanu III, Stjepanu I. i Dujmu II. posjed Modruša i Vinodola. Pred Leonardom su 6. I. 1288. predstavnici vinodolskih gradova Novoga Grada, Ledenica, Bribira, Grižana, Drivenika, Hreljina, Bakra, Trsata i Grobnika potpisali »stare« propise te tako stvorili znameniti hrvatski pravni spomenik, pisan glagoljskim pismom, Vinodolski zakonik. S obzirom na činjenicu da je tom događaju od knezova Krčkih bio nazočan samo Leonard, zaključuje se da je on tada upravljao Vinodolom (V. Klaić). God. 1289. dobio je s bratom Ivanom III. od hrvatsko-ugarskoga kralja potvrdu dotadašnjih posjeda i patronatsko pravo u Krbavskoj i Senjskoj biskupiji, jer je o svom trošku primao, ugošćivao i otpremao vladareve poslanike papi i napuljskom kralju Karlu II. Anžuvincu. Leonard je, s drugim članovima obitelji, podupirao Karla I. Roberta u dinastijskim borbama 1290–1300, pa je prije 23. VII. 1290. s bratom Ivanom III. stekao Gatansku županiju i naslov krčkoga, vinodolskoga, modruškoga i gatanskoga kneza. God. 1292. kralj Karlo II. darovao mu je zemlje koje su držali on i Ivan III. Nakon Ivanove smrti na Leonarda je prešlo starješinstvo Vidove loze knezova Krčkih. Za njegove uprave na otoku Krku pobunili su se podanici grada Krka, kaštela Omišlja, Dobrinja, Vrbnika i Baške, koji su se u jesen 1305. potužili duždu Gradenigu, a on je slučaj povjerio osorskom knezu Rizzardu Quirinu. Njegovim posredovanjem postignut je sporazum, koji su 1307. potvrdili dužd i mletački vijećnici.
LIT.: V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani. Rijeka 1991², 110–122.
Petar Strčić (1998)
