FRKIĆ, Matija (Ferčić, Ferkić, Frće, Frčić; Ferchi; Matthaeus Ferchius Veglensis), filozof i teolog (Krk, 23. I. 1583 — Padova, 8. IX. 1669). God. 1599. ulazi u Red franjevaca konventualaca. Filozofski i teološki studij pohađao u Bergamu, Padovi i Rimu, gdje je 1611. stekao doktorat teologije. Potom predavao u franjevačkim kolegijima u Riminiju, Veneciji i Bologni, boravio kraće vrijeme u Francuskoj i Njemačkoj te djelovao u Austriji, Češkoj i Štajerskoj. God. 1629. postao profesor filozofije na sveučilištu u Padovi, 1638. gvardijan u Krku i 1666. provincijal Reda. Od 1638. do 1665. profesor je teologije u Padovi. Frkićevo proučavanje povijesti aristotelizma i skotizma znatan je prinos renesansnoj filozofskoj historiografiji. U ozračju padovanskoga renesansnog aristotelizma nastaju njegova filozofsko-peripatetička razmatranja, njegovo povijesno-kritičko istraživanje doktrine D. Scotusa i Aristotelove filozofije. F. nastoji istražiti izvornu Aristotelovu misao neposredovanu mnogim povijesnofilozofskim tumačenjima, učiniti je razumljivom i osnovom kršćanske teologije i filozofije. Peripatetička je problematika središnji predmet više Frkićevih djela. U svome glavnom, kako ga i sâm smatra, povijesno-filozofijskom djelu, Vestigationes peripateticae (1639), polemički razmatra prijepore peripatetičke filozofije i teologije koji su bili u središtu onovremenih spekulacija i diskusija (o tvorbi, tvornosti i načinu tvorenja prvoga bića, Božjoj uzročnosti i njegovu jedinstvu, broju nebeskih sfera, odvojivoj formi, kategorijama, spoznatljivom i prvom spoznatom, besmrtnosti duše, ljudskoj spoznaji te podjeli znanosti). Svojim istraživanjima i argumentiranošću tumačenja nekih središnjih pitanja i problema renesansnog aristotelizma, epistemoloških, gnoseoloških, fizikalno-astronomskih, logičko-matematičkih te odnosa vjere i mišljenja, teologije i filozofije, nastoji F. utvrditi izvorno Aristotelovo mišljenje i lažna učenja njegovih komentatora. U svojoj filozofiji prirode i pokušaju raskida s peripatetizmom, u pitanju vječnosti svijeta, nebeske supstancije, njezina podrijetla, jednostavna i složena kretanja nebesa i njegova uzroka, F. se u djelu De caelesti substantia (1646) oslanja na antičke izvore, na doktrine predsokratovaca, posebice Anaksagore i na njegov kozmološki model, ali i na suvremene astronomsko-matematičke znanstvene teorije T. Brahea, C. Claviusa, P. Pridiana, podupirući njihova nova stajališta, premda ostaje suzdržan i distanciran od stajališta, protivnih crkvenom nauku, koja zastupaju N. Kopernik i G. Galilei. Tumačeći Aristotelovu filozofiju prvenstveno iz konteksta kršćanske filozofije i teologije, u skladu sa svojim temeljnim nastojanjem da pomiri vjeru, crkveno učenje i razumsku spoznaju, F. izlaže i dokazuje svoje teze teologijski i filozofijski kroz distinkcije Aristotelovih tvrdnji, problema i poteškoća. Sporna mjesta Aristotelove filozofije tumači na tezama o vječnosti i kretanju, prvom pokretaču i tvornom uzroku, potencijalnom i aktualnom, vremenu i svijetu, duši i materiji. Svojim tumačenjem stvaranja (oblikovanje postojeće materije, proizvođenje ex materia) i čina (proizvođenje ex nihilo) suprotstavlja se peripatetičkim postavkama svojih suvremenika, dokazujući neprihvatljivost teza o vječnosti i nepropadljivosti nebeskog svijeta, zastupajući tezu o jedinstvenosti svemira, nebeskog i ispodnebeskog, priklanjajući se pritom onim tendencijama koje nastoje uskladiti vjeru i razumsku spoznaju, filozofijsko mišljenje i kršćansku objavu. Frkićevo djelo Vestigationes peripateticae potaknulo je oštre napade i kritike (franjevaca teologa B. Bellutija i B. Mastriusa te liječnika i filozofa F. Licetija, koji zastupaju averoističko-aleksandrističku liniju tumačenja Aristotela) i crkvenu osudu njegova autora (1655) kao kršitelja dogme o Božjem stvaranju. Kritičarima je F. odgovorio djelom Defensio Vestigationum peripateticarum (1646). F. izlaže i filozofske postavke D. Scotusa, premda odstupa od njegovih stajališta, priklanjajući se onima sv. Bonaventure. U svoje tri Apologije (1619. i 1620), Vita (1622) i u Discussiones Scoticae (1638) izlaže život i djelo D. Scota, njegovu doktrinu i tumačenja. Autor je također djela, koja potvrđuju njegovo zanimanje za druga znanstvena područja: književna rasprava o Tassu, Osservationi sopra il »Goffredo« del sig. Torquato Tasso (Padova 1642), i povijesno-geografski spis, Istri seu Danubii ortus (1632). Frkićev filozofski opus svjedočanstvo je njegova slobodnog istraživačkog duha, nastojanja da se kritički suprotstavi fizikalnim i astronomskim Aristotelovim doktrinama te postavkama školskog aristotelizma svoga vremena te pokušaja da Aristotelovu filozofiju sjedini s kršćanskim naukom i novom prirodoznanstvenom slikom svijeta postrenesansnog razdoblja.
DJELA: Apologia pro Joanne Duns Scoto in Joannem Friedericum Matenesium. Coloniae 1619. — Correptio historica Abrahami Bzovii. Camberii 1619. — Apologia historica Scoti in Paulum Jovium Novocomensem. Bononiae, Typis S. Bonomii, 1620. — Apologiae pro Joanne Duns Scoto, doctore subtili, libri trés. Bononiae, Typis S. Bonomii, 1620. — Vita Ioannis Dunsii Scoti, franciscani, doctoris subtilis, et apologiae pro eodem. Bononiae, Typis N. Tebaldini 1622, Neapoli, Ex Typographia Io. Deminici Roncalioli, 1629². — Vita b. Scoti. Bononiae, Per Nicolaum Tebaldinum, 1623. — Vita B. Jo. Duns Scoti, Franciscani, doctoris subtilis. Venetiis 1622–1623, Patavii 1671. — Istri seu Danubii ortus aliorumque fluminum ab Aristotele in primo Metheoro inductorum. Accessit Lacus Asphaltitis confirmatio. Patavii, Ex Typographio Bartholomaei Carectoni, 1632. — Oratio praeludialis ad metaphysicam et alia similis ad theologiam. Paduae, Apud Julium Orinellium, 1634. — Vita Philippi Fabri Faventini, theologi publici. Patavii 1637. — Discussiones Scoticae de Commentariis Metaphysicis et Reportatis Parisiensibus adscriptis Io. Dunsio Scoto, Doctori Subtili. Patavii 1638. — Vestigationes peripateticae Matthaei Ferchii de factione ex nihilo, de primo ente ... Patavii, Ex Typographia Pauli Frambotti, 1639. — De personis producentibus Spiritum Sanctum. Patavii, Typis Cribellarii, 1644?. — Defensio Vestigationum peripateticorum ab offensionibus Belluti et Mastrii, 1–4. Paduae, Apud Pasqualem, 1646. — De caelesti substantia et eius ortu ac motu in sententia Anaxagorae. Venetiis, Apud Haeredes Ioannis Solis, 1646. — Epitome theologicum ... ex Magistro Sententiarum et subt. doct. Jo. Scoto. Paduae, A Petro Martyre Rusca ... evulgatum, 1647. — Observationes super epistola Primi libri De septimo-quaesitis, quae est de creatione Filii Dei ad intra et epistola Liceti. Venetiis 1652. — Recognitio peripatetica Aristotelis ut magistri, Liceti ut discipuli, an omnium Aristoteticorum, celeberrimi? Paduae 1656. — De angelis, tractatus theologicus ad mentem s. Bonaventurae, 2. Paduae, Apud Pasquatum; 1–2. Patavii, Typis Pasquati, 1658–1665. — Praecursor de sancta Conceptione sanctissimae Dei matris Mariae. Paduae, Typis Guthellae, 1668. — Vita Scoti seu Additiones ad Vitam Scoti jam impressam. Paduae 1671. — Potpunu bibl. vidi u: Š. Jurić, Jugoslaviae scriptores Latini recentioris aetatis, I/2. Zagreb 1968, 204–207.
LIT.: B. Mastrio i B. Belluti: De generatione et corruptione. Venetiis 1640. — Strambiati: Scotus et Scotistae, Bellutus et Mastrius expurgati a probrosis querelis Ferchianis. Ferrara 1650. — F. Betotti: Examen de septimo quaesitis a Fortunio Liceto. Padova 1652. — J. Milošević: Život i djela fra Mate Ferkića iz Krka, konventualnog franjevca (1583–1669). Rad JAZU, 1906, 164, str. 1–36. — M. Polonio: Krčka porodica Ferchie i teolog o. Mate Ferkić. Bogoslovska smotra, 22(1934) 1, str. 69–81. — P. B. Polonijo: Otac Mate Frće (Šibenik 1952; rkp. u Provincijalnom arhivu, Zagreb). — N. Roščić: Matteo Frće (Ferkić, Ferchius). Un grande scotista croato (1583–1669) (u: Studia mediaevalia et mariologica p. Carolo Balić OFM septuagesimum explenti annum dicata. Roma 1971, 377–405). — A. Poppi: Il »De caelesti substantia« di Matteo Ferchio fra tradizione e innovazione (u: Galileo e la cultura Padovana. Padova 1992, 13–56). — M. Girardi-Karšulin: Hrvatski renesansni aristotelizam. Zagreb 1993, 21–51, 79–101, 151–169.
Ljerka Schiffler-Premec (1998)
