GAŠPAROVIĆ, Zdenko, redatelj, crtač, animator i karikaturist (Pakrac, 25. X. 1937). U Zagrebu je 1957. završio gimnaziju te apsolvirao studij prava. Isprva objavljuje karikature u Vjesniku, Telegramu, Večernjem listu, Paradoksu, a od 1957. počinje raditi na crtanom filmu u »Zagreb-filmu« (fazer u Čarobnim zvucima D. Vukotića i Samcu V. Mimice). Zanatsko iskustvo stjecao je u serijama Slučajevi i Inspektor Maska, kao glavni crtač i animator u filmovima N. Kostelca Slučaj soprano trube, Slučaj malog klokana (oba 1960), Slučaj budalaste zemne vjeverice, Slučaj uplašenog matadora (oba 1961), također u filmovima Popay I – Imam vremena, hoću putovati! (1961) D. Gospodnetića i Električna stolica je nestala (1963) D. Vunaka, kao animator u filmovima Neman i vi (1964) B. Kolara te Luda noga (1965) i Manevri (1967) B. Ranitovića. Kao redatelj debitirao je 1966. filmom Pasji život (kojem je glavni crtač i animator). Film se odlikovao ležernom komikom, tematskom razvedenošću i slobodnom likovnom fakturom, no sam autor opisao ga je tek kao »školski film«. S Ranitovićem potom režira za slovenski »Viba-film« i švicarski »Atlantik« 1+1=3 (1967, specijalna nagrada žirija u Cannesu), film sastavljen od gegova i duhovitih dosjetki. Zatim odlazi u Kanadu i SAD, gdje se zapošljava u studijima Hanne i Barbere, istodobno radi film Cvijet (1968) koji šalje Ranitoviću na konačnu doradu. Također piše scenarij za višestruko nagrađivani film P. Štaltera i Ranitovića Maska crvene smrti (1969). Na poziv »Zagreb-filma«, vraća se 1971. u Hrvatsku kako bi napravio seriju za djecu prema vlastitoj zamisli. Od zamišljene serije, s glavnim likovima Oggom i Evom, realizirao je samo jedan film, Kišobran (1972). Tada odlazi u Australiju, gdje ponovo radi za Hannu i Barberu, zatim u Kanadu da bi radio na seriji Mačak Fritz II, a 1976. odazvao se pozivu Z. Grgića za sudjelovanje u kreiranju četvrte serije o profesoru Baltazaru. God. 1978. izazvao je pozornost svojom Satiemanijom, dojmljivom vizualizacijom glazbe E. Satiea, u kojoj nostalgično oblikuje razdoblje »belle époque«. Preplećući statične slikovne kompozicije i vješto animirane sekvence, izrađujući crteže u različitim tehnikama (akvarel, tempera, pastel), donosi nove vrijednosti u svijet oživljenog slikarstva i stvara djelo koje je ocijenjeno jednim od vrhunaca suvremene animacije. Filmu je dodijeljen Grand Prix na festivalu u Zagrebu, diploma u Londonu, II. nagrada u Ottawi, Srebrna medalja i Nagrada »Milton Manaki« u Beogradu, Velika nagrada grada u Oberhausenu, diploma u Sidneyu, Srebrni bumerang u Melbourneu, Zlatna Venera u Houstonu, Zlatna Atena u Athensu, specijalna diploma u Chicagu, I. nagrada za animaciju u San Antoniu te nagrada u Lilleu. Iste 1978. G. je nagrađen godišnjom Nagradom »Vladimir Nazor«. God. 1980. izradio je najavu za Svjetski festival animiranog filma u Zagrebu.
LIT.: Zagrebački krug crtanog filma, 1–4. Zagreb 1978–1986. — Grand Prix Zdenku Gašparoviću. Matica, 28(1978) 9, str. 32. — R. Munitić: Tucanje dinosaura. Split 1984, 90–93. — N. Pata: Život u fantaziji crtanog filma. Zagreb 1984. — I. Škrabalo: Između publike i države. Povijest hrvatske kinematografije 1896–1980. Zagreb 1984. — P. Volk: Istorija jugoslovenskog filma. Beograd 1986.
Damir Radić (1998)
