GALOVIĆ, Fran

GALOVIĆ, Fran, književnik (Peteranec kraj Koprivnice, 20. VII. 1887 — Radenkovići, Srbija, 26. X. 1914). Maturirao je 1906. pri Donjogradskoj gimnaziji u Zagrebu; potom je na zagrebačkom Sveučilištu studirao slavistiku i klasičnu filologiju. Pripadao je mladohrvatskom, liberalnopravaškom omladinskom pokretu pa je zbog sudjelovanja u đačkom štrajku četvrti semestar studirao u Pragu. Ispit iz staroklasične arheologije položio je 1909, iz klasične filologije 1913, a iz hrvatskog jezika 1914. God. 1909. pričuvni je kadet pješačke pukovnije u Sisku; 1913. postaje namjesni učitelj II. realne gimnazije u Zagrebu. Mobiliziran je ujesen 1914. te je iste godine poginuo na srpskom bojištu. — Galović je ostvario velik, žanrovski raznolik, ali vrijednosno neujednačen književni opus. Prvu pjesmu, naslovljenu U spomen 11. listopada 1903. s potpisom Hrvatski đak, sastavio je u povodu otkrivanja spomenika A. Starčeviću u Šestinama kraj Zagreba, a objavio ju je u novinama Čiste stranke prava, Hrvatskom pravu 1903. Galovićeve pjesničke početke pratili su pripovjedački i kazališni interesi. Sustavno je pratio zagrebački kazališni repertoar i pisao kritike, ističući glumačka postignuća, istražujući dramaturške značajke u tekstovima. Od 1903. do 1914. objavljivao je u Hrvatskom pravu, Pobratimu, Narodnim novinama, Mladoj Hrvatskoj, koju je uređivao 1908–09. i 1911, Hrvatskoj smotri, Hrvatskom kolu, Savremeniku, Vijencu, Prosvjeti. Potpisivao se i pseudonimima Hrvatski đak, Gledalac, Samotni putnik te različnim šiframa. Njegove pjesme prevedene su na esperanto, mađarski, njemački, poljski, slovenski i talijanski. Galovićevi dramski tekstovi, balada Tamara (HNK 1907), nacionalno-povijesna tragedija Mors regni (HNK 1908), naturalistična seoska drama Mati (HNK 1916), salonska melodrama Valovi (Glumačka škola 1944), simbolistični misterij Marija Magdalena, pokazali su sklonost prema društvenoj tematici i povijesnim ugođajima ali i prema mističnom nihilizmu, simbolističnim snoviđenjima pa i predekspresionističnoj grotesci. Njegovi maeterlinkovski pokušaji da u kazalište umjesto akcije unese poeziju doveli su na pozornicu mistične zborove, komešanje zvukova i boja, afektivnu dikciju, likove koji govore jedni mimo drugih, a u tekst opsežne didaskalije, tj. autorove napomene o usporedbi izvanjskog i unutarnjeg zbivanja. U pripovjedačkom opusu G. je također sklon obnovi i rušenju. Njegove rane proze (U suton, Nesreća, Genoveva) izdanak su naturalistične manire i crtičarskog feljtonizma. U njima pripovjedač poštuje standarde mimetičnog pripovijedanja. Najčešće obrađuje motive iz seoske sredine gdje iz društvenih okolnosti ili iz junakove nutrine izbijaju neki sudbinski nesporazumi. O njima se izvješćuje samozatajno i objektivno. U dužoj pripovijesti Začarano ogledalo G. je ukinuo neke oblike tradicionalnog pripovijedanja. Promijenio je također ulogu pripovjedača koji postaje impresionistički nepouzdan, sklon asocijativnom automatizmu i opažajnom fragmentarizmu. Naznake avangarde još su vidljivije u simbolistično-vizionarskoj pripovijesti Ispovijed. Tu su motivacijski sustavi ovisni o nekoj zdvojnoj i otuđenoj svijesti a povremeno su i u svezi s bajkovitim nadrealizmom ili groteskom. U središtu je zanimanja demonski junak, predstavnik predekspresionistične osjećajnosti. U Galovićevoj štokavskoj poeziji ima dosta neprerađenih utjecaja lektire ali i autentičnih glasova. U nekim je pjesmama blizak maniri impresionistične pejzažne lirike dok je u drugima na tragu simbolistično-parnasovske poetike. Eklektičan no versifikacijski vrlo dotjeran sonetni ciklus Četiri grada nadahnut je helenističkim motivima i dekorom te njihovom filozofskom nadgradnjom koja često nalikuje parnasovski sastavljenoj anegdoti. Simbolistična htijenja izražena su i u njegovim najuspjelijim štokavskim pjesmama Zrcalo te Childe Harold kojima je bio zastupljen u znamenitoj zbirci moderna pjesništva Hrvatska mlada lirika (Zagreb 1914). Galovićev pjesnički vrhunac jest nedovršena kajkavska zbirka Z mojih bregov. Sastoji se od četiriju ciklusa posvećenih godišnjim dobima. Prema pjesnikovim nacrtnim bilješkama trebala je opsezati trideset pjesama no G. je dospio napisati samo dvadesetdvije. Za života nije objavio niti jednu kajkavsku pjesmu, već su u Savremeniku 1917. tiskana dva priloga iz te zbirke (Crn-bel i Mesečina) a tek je jedanaest godina nakon pjesnikove smrti M. Krleža objelodanio cjelokupan ciklus u Književnoj republici (1925, 11/12). Uz A. G. Matoša a prije Krleže i I. G. Kovačića, G. je bio jedan od prvih na crti pjesničkog preporoda kajkavskog idioma. Poslužio se fonološkom i leksemskom strukturom zavičajne podravske kajkavštine. Takvom spontanom pjesničkom odlukom pokazao je da se uz pomoć jezičnih korijena najbolje može sugerirati napetost između prošlog i sadašnjeg, ali i oblikovati topografski zatvoren tematski krug. U zbirci Z mojih bregov G. je ponovio neke motive poznate iz njegove štokavske poezije: dramatiku odlaska iz zavičaja, neostvarivost povratka, nedostižnost sreće, tjeskobu zbog gubitka korijena, tragiku prolaznosti. U nekim pjesmama pretežu impresionistične slike idilična zavičaja a neke nalikuju ekspresionističnim minijaturama s jakim nabojem apartne osjećajnosti (usamljenički predosjećaji smrti, nepoznato »nešto«, slikovna i zvučna groteska). Djelujući u doba hrvatske moderne on je prihvatio raznolikost umjetničkih i estetskih programa. Zato su njegova djela obilježena stilskim traženjima u tematskom rasponu od antičke mitologije do sutonskih ugođaja europskog simbolizma, u njima se nazire trag naturalističke estetike ružnog i secesijske dekorativnosti a od velika su značaja za razvitak hrvatske književnosti bile i povremene Galovićeve naznake avangardne ekspresivnosti.