GEC, Jovan (Đurđević), glumac, redatelj i dramski pisac (Pirot, 22. XII. 1893 — Beograd, 9. I. 1962). Završivši šest razreda gimnazije kratko vrijeme radi u Vranju kao ljekarnički pomoćnik, a 1909. priključuje se putujućem kazalištu Lj. Rajčića-Čvrge. Do sezone 1913/14, kada dobiva prvi angažman u beogradskom Narodnom pozorištu, promijenio je nekoliko putujućih kazališnih trupa (Topalovićevu, Delinijevu, Lazićevu, Ćirićevu), a potom nekoliko profesionalnih kazališnih kuća. Nastupao je i režirao u Novom Sadu 1919/20, 1923–25. i 1926/27, Sarajevu 1920/21. i 1922/23, Skoplju 1932–35, te cetinjskom Narodnom pozorištu Zetske banovine 1931/32. i 1935–37. gdje je djelovao i kao ravnatelj kazališta. U Hrvatskoj je bio angažiran u tri kazališta: u osječkom HNK 1920/21, gdje ubrzo dobiva otkaz nakon polemike s M. Dečakom u Narodnoj obrani, u Splitu (Narodno pozorište za Dalmaciju – današnje HNK) 1921/22, 1925/26. i 1927/28. te Zagrebu (HNK) 1928–31. U beogradsko kazalište vraća se 1937. i ostaje do umirovljenja 1951. Nastupao u karakternim i komičnim ulogama. U dramama W. Shakespearea odigrao uloge: Horacija i Polonija (Hamlet), Tibalda (Romeo i Julija), Otela (Otelo); u djelima ostalih autora: Leonea (B. Jonson, Valpone), Lazu (T. Brezovački, Matijaš grabancijaš dijak), Daleta (M. Jurić-Zagorka, Grička vještica), Feđu (L. N. Tolstoj, Živi leš), Blagajnika (M. Cihlar Nehajev, Klupa na mjesečini), Biskupa (A. de Lorde i P. Chaie, Naš župnik kod bogatih), Miljevića (J. Freudenreich, Graničari), Ignjata Glembaya (M. Krleža, Gospoda Glembajevi), Marka Barića (M. Begović, Bez trećega), a najveći uspjeh doživio je igrajući u Nušićevim komedijama (Gospođa ministarka). U Splitu režirao je dramu i komediju Ruška i Mala P. Petrovića Pecije, Vojnovićevu Gospođu sa suncokretom, Zločin i kaznu (N. Berg prema romanu F. M. Dostojevskog), Ogrizovićevu Hasanaginicu i Nušićeva Narodnog poslanika. Napisao je dramske tekstove: Moji đetići (suautor V. Mijušković), Crni i beli Cigani (prema Ž. Vukadinoviću), Besni Teofilo, Deda na prodaju, Čardak ni na nebu ni na zemlji i Svoji smo (izvedeno u Zagrebačkom gradskom kazalištu »Komedija« 1951). Režirao radio-drame na beogradskoj radio-postaji, nastupao u TV-serijama i filmovima (Pop Ćira i pop Spira Soje Jovanović, 1957. i Gospođa ministarka G. Skrigina, 1958).
LIT.: KRST: Nastup gg. Gavrilovića, Geca i Vereščagina u »Otellu«. Pobeda, 3(1923) 15, str. 3. — K. Mesarić: Prvaci provincije. Nastup Jovana Geca i Viktora Beka u »Živom lešu«. Riječ, 24(1928) 218, str. 3–4. — V. Kosac: Dvadeset i pet godina glumačkog rada g. Jovana Geca. Vardar (Skoplje), 3(1934) 180, str. 4. — M. Đorđević: Intervju sa umetnikom koji je rođen pre Hrista. Sad i nekad (Beograd), 4(1939) 5, str. 20–26. — Z. V.: Jovan Gec i Vlado Mijušković, »Moji đetići«. Kulisa, 12(1939) 11, str. 6. — B. S. Stojković: Istorija srpskog pozorišta od srednjeg veka do modernog doba (drama i opera). Beograd 1979. — J. Lešić: Istorija Jugoslavenske moderne režije (1861–1941). Novi Sad 1986.
Jasna Ivančić (1998)
