GLUŠČIĆ, Franjo (Gluschich, Pluschich; Ferencz, Franciscus, Franciscus Aloysius), književni mecena (Samobor, 1690 — Bednja, 10. VII, 1758). Nema pouzdanih podataka gdje je završio srednju školu. Filozofiju je završio u Zagrebu, a teologiju u Grazu. U kanonskim vizitacijama ima stalan atribut »Philosophus Zagrebiensis et Theologus Graecensis absolutus, Bachalaureus bene doctus«. U imatrikulacijama Sveučilišta u Grazu zabilježen je kao student teologije i hrvatski plemić iz Samobora. Naveden je i u tiskanom popisu (bez godine) bakalaureusa istog Sveučilišta (s oblikom imena Franjo Alojzije; privez uz djelo: P. Annat, Methodicus ad positivam theologiam apparatus. S. l., s. a. — Zbirka rijetkosti NSK u Zagrebu). Spominje se i njegovo školovanje u Bologni (Đ. Szabo). Nakon završenih bogoslovnih nauka, za svećenika ga je zaredio zagrebački biskup E. Esterházy. Bio učitelj u osnovnoj školi u Varaždinu i pomagao tamošnjim isusovcima u njihovoj školi. Istovremeno je i informator djece grofovske obitelji Batthyány. Potom je kapelan u Klenovniku, župnik u Voći (1725/26) i župnik u Bednji (1726–58). Prije 1746. postao je apostolski protonotar. Ostao je cijelog života župnik ne želeći prihvatiti ponuđena viša mjesta u crkvenoj hijerarhiji. God. 1746. u župnoj crkvi u Bednji dao je svoditi lađu i postaviti tri oltara sv. Roka, sv. Valentina i sv. Izidora (ti su oltari preneseni u novu bednjansku crkvu sagrađenu na poč. XIX. st.; Szabo). Pribavio je bednjanskoj crkvi srebrne svijećnjake, kaleže, misno ruho i nove orgulje (H. Gasparotti). Pomogao je i druge crkve te više bratovština (u Ivancu, Lepoglavi, Trakošćanu i Zagrebu) i redovâ. U književnoj povijesti spominje se kao mecena isusovca J. Muliha, koji to i navodi u drugom izdanju svoga djela Zakon bratinstva (1746). Navod Gasparottija da »svedoče darežljivost njegovu knige Kršćanskoga navuka od Poštuvanoga p. Muliha, Tovaruštva Jezuševa na svetlo dane i od pokojnoga gospodina (Gluščića!) naplačene« navelo je starije istraživače (F. Galinec) te neke novije (Olga Šojat) da zaključe da je G. pomogao izdavanje Mulihova djela Posel apoštolski (1742). Međutim Mulih u predgovoru tom svom djelu navodi da je izdavanje omogućila »Njih Gospodstva gospodina Biškupa (J. Branjuga!) k tome skrbliva pomoć«. Možda je i G. pomogao izdavanje toga, a i nekih drugih Mulihovih djela (I. Fuček), ali o tome nema pouzdanih podataka. Pogrebni govor Gluščiću održao je Gasparotti i tiskao ga u svom djelu Cvet sveteh, što je jedan od rijetkih takvih govora sačuvanih na hrvatskom jeziku.
LIT.: J. Mulih: Zakon Bratinztva i zavjetek chudnoga sitka dveh pobosneh hisneh tovarussev Sz. Isidora i Maricze. U Zagrebu 17462, str. A 1. — H. Gasparotti: Czvét Szvéteh, 4. Vu Bechu 1761, 834–846. — Đ. Szabo: Spomenici kotara Ivanec. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 14(1915–19) str. 69. — F. Galinec: Tko je bio književni mecena Mulihov? Narodna starina, 13(1934) 34, str. 142–150. — F. Fancev: Tragovima hrvatske kajkavske poezije 16. vijeka. — Hrvatski đaci gradačkoga sveučilišta god. 1586–1829. Ljetopis JAZU, 1936, 48, str. 188. — V. Prohaska: Dva znamenita Samoborca iz 18. stoljeća. Samoborski list, 36(1939) 7, str. 2; 8, str. 2. — M. Vanino: Juraj Mulih i njegov »Posel apoštolski« (1742). Život, 23(1942) 1, str. 45–46, 48. — Isti: Isusovci i hrvatski narod, 1. Zagreb 1969, 376. — O. Šojat: »Cvet sveteh« Hilariona Gašparotija (1714–1762). Croatica, 15(1984) 20/21, str. 31–32. — Ista: Nove spoznaje o Hilarionu Gašparotiju i o njegovu Cvetu sveteh. Kaj, 21(1988) 3/5, str. 24. — I. Fuček: Juraj Mulih. Život i djelo. Zagreb 1994, 310.
Tatjana Radauš (1998)
