GOŠOVIĆ, Stracimir, specijalist medicine rada, stručnjak za podvodnu i hiperbaričnu medicinu (Đurakovac kraj Peći, 25. XII. 1927). Gimnaziju pohađao u Peći i Valjevu, gdje je i maturirao 1946. Studij medicine završio 1952. u Zagrebu, a doktorirao 1975. na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu tezom Utjecaj temperature okoline na neurotoksično djelovanje kisika. God. 1954–58. bio vojni referent saniteta u Solinu, a potom 1958–61. specijalizirao medicinu rada u Splitu, Zagrebu i Beogradu. God. 1961–64. voditelj je Odsjeka za medicinu rada Higijenskog instituta (poslije Institut za pomorsku medicinu) Ratne mornarice u Splitu, pri kojem je 1964. utemeljio i do umirovljenja 1987. vodio Odjel za podvodnu i hiperbaričnu medicinu svrstavši ga među vodeće institucije te vrste u svijetu. U podvodnoj (ronilačkoj) medicini usavršavao se u Genovi (1964) i Lenjingradu (1966). Docentom postaje 1976, 1981. izvanrednim, a 1986. redovitim profesorom na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu s činom sanitetskog pukovnika. God. 1977–81. surađivao u nastavi fiziologije zagrebačkoga Medicinskog fakulteta na Medicinskom studiju u Splitu te predavao na poslijediplomskim studijima na Medicinskom fakultetu u Rijeci te fakultetima za fizičku kulturu u Zagrebu i Beogradu. — Najveći dio radnog vijeka bavio se podvodnom i hiperbaričnom medicinom. Prema njegovim zamislima, tehničkim zahtjevima i udjelu u projektiranju razvijani su i ispitivani u praksi domaći ronilački aparati na zrak (»Jadran«) i kisik (»Drina«). Sudjelovao je pri projektiranju i izgradnji suvremenih brodova za ronjenje na velikim dubinama, podmornica za spašavanje i ronilačkih stimulatora te 1977. uvodi u Ratnu mornaricu ronjenje na velikim dubinama metodom boravka u saturaciji na otvorenom moru, uskoro nakon uvođenja te metode u SAD i Francuskoj. Vodio je tečajeve podvodne medicine za liječnike, medicinske tehničare i voditelje ronilačkih ekipa kao i tečajeve za ronjenje na velikim dubinama. Istraživao je neurotoksično i kardiorespiratorno djelovanje kisika, dekompresijsku bolest i barotraumatsku plinsku emboliju. Razvio je originalnu metodu za određivanje energetske potrošnje u ronilaca tijekom dinamičnoga podvodnog plivanja. Prvi je u ovom dijelu Europe od 1969. razvijao, evaluirao i predložio nove indikacije za primjenu hiperbarične oksigenacije (kisik pod povišenim tlakom) u kliničkoj praksi, napose pri poremećaju periferne arterijske cirkulacije. Njegova knjiga Safe Diving postala je priručnik na poslijediplomskim tečajevima podvodne medicine, koji se u Ratnoj mornarici Švedske održavaju za liječnike i ronilačke instruktore baltičkih zemalja. Radove objavljivao u časopisima: Vojnosanitetski pregled (Beograd 1967, 1971, 1973, 1976, 1980), Pomorstvo (1968), Mornarički glasnik (1972, 1976), Arhiv za higijenu rada i toksikologiju (1977, 1983, 1987), Médecine subaquatique et hyperbare (Pariz 1977), Medical Corps International (Bonn 1987), Clinical and Experimental Metastasis (Oxford 1990), Journal of Applied Physiology (Bethesda 1993), te u zbornicima. Suradnik je Medicinske i Pomorske enciklopedije LZ te u priručnicima Pomorska medicina, 1–5, Beograd 1975–1990; Underwater Physiology, 6, 7 i 9, Bethesda 1978, 1982, 1987; I. Tadžer: Specijalna patološka fiziologija, Beograd—Zagreb 1988.
DJELA: Higijenski problemi i profesionalna patologija kod radnika koji u brodogradilištima rade sa pneumatskim alatkama. Beograd 1958. — Ronjenje u sigurnosti. Podvodna medicina i tehnika autonomnog ronjenja. Split 1971, Zagreb 1979² (5 izd. do 1990). — Safe Diving. Underwater Medicine and Diving Techniques. Flagstaff (SAD) 1993. — Priručnik za profesionalna i vojna ronjenja. Split 1997.
LIT.: Zbornik liječnika Hrvatske 1874–1974. Zagreb 1974, 395–396. — Bibliografija stručnih radova saradnika Instituta za pomorsku medicinu od 1945. do 1980. Vojnosanitetski pregled (Beograd), 37(1980) 5, str. 402–412.
Vladimir Dugački (2002)
