GOLIK, Krešo, filmski i TV redatelj i scenarist (Fužine, 20. V. 1922 — Zagreb, 20. IX. 1996). Maturirao 1939. u stručnoj produžnoj Grafičkoj školi u Zagrebu. Pred II. svjetski rat pridružuje se amaterskom filmskom društvu »Romanija«. God. 1945. zaposlio se na Radio-Zagrebu kao športski reporter, urednik i spiker. U »Jadran-film« prelazi 1947. te radi kao redaktor i redatelj mjesečnoga filmskog žurnala Pregled. Tu je 1948. režirao kratkometražni dokumentarni film Još jedan brod je zaplovio (Nagrada Vlade NRH), za koji je napisao scenarij, kratki dokumentarni film o seoskim zadrugama Na novom putu (scenarist Vesna Parun) i 1950. populistički igrani film Plavi 9, u ondašnjoj Jugoslaviji prvu cjelovečernju komediju, ujedno i prvi film sa športskom tematikom. Nakon reorganizacije kinematografije 1951. postaje slobodnim filmskim djelatnikom. God. 1955. ostvario je, prema scenariju M. Božića, poetski intoniranu melodramu Djevojka i hrast, film ekspresionistički stilizirane stvarnosti o mukotrpnoj egzistenciji u dalmatinskom zaleđu. Golikova težnja ekspresivnoj vizualnosti zrcali se i u filmu Kala, koji je 1958. režirao s A. Hiengom u Sloveniji. Voditelj je proizvodnje u »Interpublicovu« Studiju za crtani film 1956–57. gdje s N. Neugebauerom režira nekoliko animiranih reklamnih filmova. Idućih osam godina scenarist je animiranih lutka-filmova »Zora-filma« te asistent režije (najčešće B. Bauera). U drugoj pol. 1960-ih posvećuje se režiji kratkometražnih dokumentarnih filmova. Režira dva socijalno angažirana dokumentarna filma kojima je i scenarist, film o mukotrpnoj svakodnevici mlade radnice Od 3 do 22 (1967 – Nagrada za režiju u Beogradu, Nagrada međunarodnog žirija kritičara FIPRESCI u Oberhausenu) i Koliko to vrijedi (1969) te 1967. dokumentarni film športske tematike 6 koraka…(do svjetskog rekorda) i 1968. artistički dokumentarni film Koreografija za kameru i plesače. Slijede dvije dugometražne urbane komedije o malograđanskome mentalitetu, kojima je i scenarist. Prva Imam dvije mame i dva tate (1968, Srebrna arena za režiju u Puli) komična je melodrama sa suvremenom tematikom o nerješivosti problema razvrgnutih brakova, snimljena prema romanu Mirjam Tušek, a druga je sjetno ironična komedija operetnih obilježja s radnjom iz zagrebačkog života između dvaju svjetskih ratova Tko pjeva zlo ne misli (1970, Brončana arena za režiju u Puli), snimljena prema noveli V. Majera. Film Tko pjeva zlo ne misli postignuo je golem uspjeh kod publike, a 1990. proglašen je od filmskih kritičara najboljim hrvatskim filmom svih vremena. God. 1973. režira igrani film Živjeti od ljubavi, kojemu je i scenarist. Dajući prilog hrvatskome društveno-kritičkom filmu 1970-ih, njime upozorava na temeljna egzistencijalna, socijalna i psihološka pitanja. Sljedeća dva filma Razmeđa (1973) i Pucanj (1977, Srebrna arena za scenarij kojemu je suautor), nastala u suradnji s TV, obrađuju tu tematiku u seoskom okružju. God. 1975. režirao je, prema scenariju M. Kerstnera, humorističnu TV seriju Gruntovčani. Priča o žiteljima izmišljenoga podravskog sela izrasla je u preciznu realističnu studiju individualnih junaka i kolektivnog mentaliteta. U igranom filmu Ljubica (1978, Brončana arena za režiju u Puli), suvremenoj urbanoj drami, isprepleće se individualna psihološka razina s društvenom. God. 1988. režirao je film Vila Orhideja, poetski intoniranu ladanjsku melodramu s elementima fantazije, a 1991. TV seriju Dirigenti i mužikaši. Od 1979. do umirovljenja 1989. profesor je filmske režije na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju. Doajen hrvatskog filma i TV, G. je autor raznovrsna opusa, žanrovski populističkih komedija i TV serija, angažiranih drama te artističkih igranih i dokumentarnih filmova kojima je zajedničko vjerno ocrtavanje individualne psihe i društvenih prilika, stalna crta egzistencijalne tjeskobe te osobito nagnuće k profiliranju ženskih likova. Dobitnik je više nagrada za životno djelo: Nagrade »Vladimir Nazor« (1984), Počasne Zlatne arene Pulskog festivala (1992) te Vjesnikove nagrade »Jelen« na Danima hrvatskog filma (1995). God. 1997. utemeljena je filmska nagrada »Krešo Golik«. Bavio se i kazališnom režijom (Licem u lice s B. Bauerom, 1965, HNK Osijek; Weekend v Gruntovcu, 1978, Zagrebačko gradsko kazalište »Komedija«).
LIT.: V. Vuković: Imam dvije mame i dva tate. Telegram, 9(1968) 446, str. 7. — P. Krelja: Svijet kakav bi trebao biti. Ibid., 2(12)(1972) 58(574), str 17. — V. Roksandić: Zastupam pozicije glumačkog filma (razgovor). Prolog, 5(1972) 17, str. 43–46. — S. Jurdana, N. Polimac i D. Zubčević: Jednostavnost je vrlina (razgovor). Film, 1(1975) 1, str. 9–17. — S. Jurdana: Golikovi glumci. Ibid., str. 20–21. — Isti: S blagim osjećajem sjete. Ibid., str. 21. — N. Polimac: Prinudni smijeh. Ibid., str. 20. — D. Zubčević: Golikov humanizam. Ibid., str. 20. — D. Mišković: O samoći današnje žene. Večernji list, 22(1978) 5. VIII, str. 11. — Zagrebački krug crtanog filma, 1–4. Zagreb 1978–1986. — P. Volk: Istorija jugoslovenskog filma. Beograd 1986. — N. Đorđević: Nisam nikad pomišljao da pomoću filma mijenjam svijet. Filmska kultura, 33(1990) 181/182, str. 74–77. — A. Oremović: Trenuci oplodnje. Vjesnik, 53(1992) 4. IX, str. 27. — Isti: Filmu s lakoćom. Večernji list, 54(1993) 7. I, str. 25. — B. Sömen: Režiser za sva vremena. Vjesnik, 56(1995) 23. II, str. 21. — B. Sömen i I. Škrabalo: Najlakše sam radio komedije (razgovor). Ibid., 12. III, str. 27–28. — J. Ilić: Hrvatski režiser za sva vremena. Hrvatski obzor, 2(1996) 77, str. 56. — D. Ilinčić: Čašica razgovora o Abesiniji. Večernji list, 40(1996) 21. IX, str. 51. — P. Krelja i dr.: Karizmatska ličnost – razgovor o Kreši Goliku. Hrvatski filmski ljetopis, 2(1996) 7, str. 8–11. — N. Polimac: Filmografija Kreše Golika. Ibid., str. 12–14. — B. Sömen: Autentičan i samozatajan. Vjesnik, 57(1996) 23. IX, str. 18. — I. Škrabalo: Filmski autor koji voli svoju publiku. Hrvatski filmski ljetopis, 2(1996) 7, str. 3–7. — P. Krelja: Golik (s potpunijom bibliografijom). Zagreb 1997. — I. Škrabalo: 101 godina filma u Hrvatskoj 1896.–1997. Zagreb 1998.
Damir Radić (2002)