GRISOGONO, Federik

GRISOGONO, Federik, liječnik i kozmograf (Zadar, 1472 — Zadar, 2. I. 1538). Sin plemića Antuna. Kao petogodišnje dijete ostao je bez roditelja naslijedivši priličan imutak. Za njegov se odgoj brinuo stric Franjo Grisogono. Osnovnu humanističku naobrazbu stekao je u Zadru, a 1498. odlazi u Padovu da tamo, na poziv Jeronima Civallelija, rođaka po majci i tada rektora sveučilišta, studira pravo i matematiku. Budući da je u Padovi počela harati kuga i da se 1499. Mletačka Republika zaratila s Milanom, G. stupa u službu kondotijera, vojuje po Lombardiji, boravi u Rimu i vjerojatno posjećuje Francusku. Ne prestaje se baviti matematikom, ali mu iskustvo o utjecaju kuge i pjegavca na svakidašnji život i povijesna zbivanja budi zanimanje za medicinu. Oko 1501. vraća se u Padovu, gdje je 23. X. 1507. promoviran za doktora filozofije i medicine. Za studija držao je na padovanskom sveučilištu nekoliko govora o filozofiji i etici, a nakon promocije postao je profesorom astrologije i matematike. U knjizi Speculum astronomicum (1507) objavio je svoja predavanja o značenju pojedinih znanosti, Aristotelovu učenju o uzročnosti i napose o filozofsko-matematičkom značenju prve knjige Euklidovih principa geometrije (s kritikom definicija točke i usporednica). Knjiga sadržava poglavlje o cjelovitosti glazbe De musica integritate, koje je najstariji objavljeni tekst hrvatskog autora o teoriji glazbe i glazbenoj estetici. Budući da je sveučilište zbog ratnih prilika zatvoreno, G. je kao profesor djelovao samo jednu školsku godinu. Vratio se 1509. u Zadar, gdje je radio kao praktični liječnik, astrolog i član gradske uprave. Sastavljao je horoskope za svoje pacijente i za procjenu političkih prilika. Prigodom boravka u Veneciji 1512. uzbunio je Mlečane zlogukim astrološkim proricanjima u kojima je došlo do izražaja njegovo antipapinsko i profrancusko stajalište. God. 1528. tiskani su u Veneciji, skupljeni u jednoj knjizi, Grisogonovi traktati o medicinskoj astrologiji i liječenju groznica (De artificioso modo collegiandi egritudinum; De pronosticis egritudinum per dies creticos; De artificioso modo curandi febrium i De febre pestilentiali), filozofska rasprava o vrhunskoj sreći i ljudskoj savršenosti (De summa felicitate et suprema perfectione humana) i traktat o plimi i oseki (De occulta causa fluxus et refluxus mari). G. piše u okviru Aristotelove filozofije i Ptolemejeve kozmografije, ali ističe da su ga najviše inspirirali Pitagora i Platon. Doista pridaje toliku važnost značenju brojeva i mjerenju da se već nalazi na povijesnom putu prema Galilejevu kvantitativnom i mehaničkom tumačenju stvarnosti. Kao liječnik bio je potpuno pod utjecajem astroloških spekulacija. U svojim djelima donosi podatke o sušici i epidemijskim bolestima i njihovu liječenju u Dalmaciji. S gledišta povijesti znanosti osobito su vrijedni njegovi tabelarni podatci o nekim zvijezdama i originalna teorija o uzrocima plime i oseke. G. smatra da je povišenje razine mora rezultat zajedničkog utjecaja Sunca i Mjeseca koji maksimalno privlače morske vode kako u zenitu tako i u nadiru. Ta je pretpostavka objašnjavala drugi dnevni val plime i omogućila Grisogonu izradbu prikladnoga matematičkog modela. Grad Rimini konzultirao ga je 1537. prigodom izgradnje nove luke. G. je tipičan renesansni čovjek: u njegovim razmišljanjima i djelovanjima na zamršen se način isprepleću skolastička učenost i smione izvorne ideje, grubo praznovjerje i novi rezultati egzaktnih i prirodnih znanosti, poganska magija i kršćanska religija, politički ideali i osobni ekonomski i socijalni interesi.