GRKOVIĆ, Branko, skladatelj i glazbeni pisac (Mostar, 19. II. 1920 — Sarajevo, 8. IV. 1982). Glasovir učio u J. Bajeca u sarajevskoj Oblasnoj muzičkoj školi, zatim od 1941. na beogradskoj Muzičkoj akademiji, gdje privatno uči i skladanje u K. Manojlovića i J. Štolcera Slavenskog. Skladateljski studij završio u F. Reidingera i J. Marxa na Muzičkoj akademiji u Beču. Od 1945. djeluje u Sarajevu, najprije kao glazbeni suradnik Radio-Sarajeva i nastavnik glasovira u Muzičkoj školi, 1946–47. nastavnik glazbe u Prvoj muškoj gimnaziji i od 1947. do kraja života korepetitor Opere i Baleta sarajevskoga Narodnog pozorišta. Nastupao kao koncertni pijanist, pratilac. Skladao pretežito instrumentalnu glazbu, solističku, komornu i orkestralnu. U početku prevladavaju skladbe za glasovir i za komorne sastave, ozbiljna pristupa, čvrste građe: Koncert za klavir solo (1936); Sonata u C-duru (1937); Tema s varijacijama (1937) i Tema s imitacijama za glasovir (1940); Sonata i Končertino za violinu i glasovir (1936); Kamerni intermezzo za flautu, violončelo i glasovir (1940); Romansa za duhaći oktet (1942); Koncertni rondo za 2 glasovira, flautu, violinu i violončelo (1944); Septuor u novoklasičnom stilu (1948). Od kasnijih komornih djela izdvajaju se Tragični ekval za sekstet limenih duhača (1955) i Kontemplacije o smrti antičkog pjesnika za flautu, klarinet, violončelo i harfu (1964). Angažman u kazalištu potaknuo ga je na skladanje većih orkestralnih djela: Intermezzo i romansa za violinu i simfonijski orkestar (1951); Koncertni komad za violončelo i simfonijski orkestar (1956); Skandinavski ples (1957); Simfonijske alteracije za glasovir i orkestar (1965). Skladao je i scensku glazbu za kazališne i radiodrame te filmove. Od vokalnih djela (solo-popijevke, zborovi) najuspjeliji je ciklus Pet pjesama za bariton i veliki orkestar (1956). Njegov skladateljski način počiva na čvrstim temeljima nasljeđa (neoklasika) pa ponekad odaje eklektičke crte, ali izraz mu je izvorno nadahnut, prožet osobnim emocijama, orkestracija slikovita, uz umjereno prihvaćanje suvremenih tehnika. Objavljivao rasprave i članke o suvremenoj glazbi, operi, glazbenim pojmovima u sarajevskom Odjeku (1956–60, 1964–71, 1974–75). Surađivao povremeno i u časopisima Izraz, Pregled, Život, Kulturni radnik, Muzika i škola te u dnevnicima i emisijama Radio-Sarajeva.
DJELA (praizvedbe): Mala sonata za glasovir 4-ručno. Sarajevo 1938. — Simfonijske varijacije na Beethovenovu temu. Sarajevo 1953. — Perpetuum mobile za glasovir i orkestar. Sarajevo 1955. — Pet pjesama za bariton i veliki orkestar. Sarajevo 1957.
LIT.: Z. Kučukalić: Likovi savremenih bosansko-hercegovačkih kompozitora. Sarajevo 1961. — Isti: The Development of Musical Culture in Bosnia and Herzegovina. Sarajevo 1967.
Gorana Doliner (2002)