GROPELLI, Marino, kipar i graditelj (Venecija, 1664 — Venecija, 1723). Djelovao u Veneciji, Dubrovniku, Friuliju (Sacile) i Rusiji (Sankt Peterburg). Glavno mu je djelo u Dubrovniku crkva sv. Vlaha, koju je sagradio između 1708. i 1715. na mjestu prijašnje, stradale u požaru. To je crkva kvadratna tlocrta s kupolom, pravokutnom apsidom i bogato ukrašenim portalom koji dominira pročeljem nad skalinadom. Nad pročeljem su njegovi kipovi Sv. Vlaho, Vjera i Nada, na vanjskim zidovima četiri maskerona vodolije (»točci sv. Vlaha«), a u unutrašnjosti je izradio mramorni glavni oltar i kip uskrsloga Krista. God. 1708. u Dubrovniku je podignuo i Ložu glavne straže, davši joj oblik monumentalnog portala s glavom ratnika na zaključnom kamenu luka i dvama izdvojenim stupovima sa završnim kuglama pred portalom. Gropellijeva su djela također maska satira (?) na zaglavnom kamenu portala u predvorju palače u Ul. braće Andrijića, kbr. 4 i rješenje njezina stubišta te nadgrobni spomenik dubrovačkog nadbiskupa Tome Antuna Scottija (1708) u sakristiji katedrale. Njegov se stil prepoznaje i u liku krilatog anđela s monogramom nad portalom isusovačke crkve. U katedrali je radio na oltaru sv. Bernarda i na ukrašavanju riznice surađujući s napuljskim kiparom Carlom degli Frangi. Završio je gradnju ljetnikovca obitelji Boždarović (Bozdari) u Rijeci dubrovačkoj izvevši glavni portal, portale salona na prvom katu, česmu u prizemnom predvorju i nimfej te kiparske ukrase (muške glave nad ulaznim portalom, portalima salona na prvom katu, i dr.). Od njegovih radova izvan Dubrovnika ističu se mramorni reljef Pomorska pobjeda kod Dardanela na grobnici Valier u crkvi sv. Ivana i Pavla u Veneciji i mramorni kipovi Istina i Iskrenost u Ljetnom vrtu u Sankt Peterburgu. G. se kao arhitekt nadovezuje na graditeljska ostvarenja J. Sansovina i B. Longhene u Veneciji slijedeći naglašeniju baroknu struju mletačkoga graditeljstva s kraja XVII. i početka XVIII. st. bez izrazitijih osobnih crta. Kvalitetniji je kao kipar pokazujući zamjernu vještinu, poznavanje zanata i profinjenu eleganciju. Skladno je i diskretno uklopio svoju crkvu sv. Vlaha u urbanističko tkivo Dubrovnika. — Iz iste je obitelji kipar Giuseppe Gropelli, koji je 1713. za oltar zadarske crkve sv. Donata izradio i potpisao kip sv. Krševana (danas u Narodnom muzeju u Zadru).
LIT.: V. Foretić: Zgrada lože glavne straže u Dubrovniku. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 52(1950) str. 176–181. — K. Prijatelj: Dokumenti za historiju dubrovačke barokne arhitekture. Tkalčićev zbornik, 2. Zagreb 1958, 125. — T. Temanza: Zibaldone (a cura di N. Ivanoff). Venezia—Roma 1963, 65. — F. Zava Bocazzi: La basilica dei Santi Giovanni e Paolo in Venezia. Venezia 1964, 308. — A. Rizzi: Storia dell’arte in Friuli. Il Settecento. Udine 1966. — C. Semenzato: La scultura veneta del Seicento e del Settecento. Venezia 1966, 43, 110–111. — K. Prijatelj: Contributi per la scultura barocca a Ragusa (Dubrovnik), 2. Arte veneta (Venezia), 24(1970) str. 238–243. — M. Planić-Lončarić: Planirana izgradnja na području Dubrovačke republike. Zagreb 1980, 124. — C. Fisković: Barokni urbanistički zahvat sred Dubrovnika. Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, 19–20(1982) str. 91–119. — A. Horvat, R. Matejčić i K. Prijatelj: Barok u Hrvatskoj. Zagreb 1982. — V. Marković: Ljetnikovac Bozdari u Rijeci dubrovačkoj i Marino Gropelli. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1990, 30, str. 231–266. — Sjaj zadarskih riznica (katalog izložbe). Zagreb 1990, 344. — R. Ivančević: Gropellijev model Dubrovnika (1975.). Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 23(1999) 23, str. 109–116.
Kruno Prijatelj (2002)
