HÉDERVÁRY

HÉDERVÁRY (Hédervári, de Hederwara, de Hedrehwara), plemićki rod s posjedima u srednjovjekovnoj Požeškoj i Vukovskoj županiji. Uz Gisingovce, glavna su i najstarija grana roda ili »plemena« Heder (Héder), nazvanoga po vitezu Hederu (Hedrich, Heydrich), koji je iz okolice Graza s bratom Wolferom došao u Ugarsku u pol. XII. st. Heder se spominje kao dvorski sudac, palatin te župan županija Sopron i Moson. Od kralja Gejze II. dobio je posjede zapadno od Győra, gdje će njegovi potomci podignuti utvrdu Hédervár (prvi spomen 1314). U razgrananu rodoslovnom stablu Hederovih potomaka istaknutiji pojedinci obnašali su različite dvorske i crkvene časti, kao i službe župana u zapadnim i središnjim dijelovima Kraljevstva. Kao istaknuta crkvena osoba u šestom se naraštaju javlja stanoviti Ivan; stariji su ga pisci (L. Závodszky) miješali s istoimenim rođakom, sinom Hedera V, dok je novijim istraživanjima (P. Engel) utvrđeno kako je riječ o jednoj osobi, Ivanu III (umro 1415), sinu Stjepana II. God. 1385. spominje se kao vranski prior viteškog Reda ivanovaca (hospitalaca) i kraljičin potkancelar, a prije je bio prepozit Kaptola u Győru 1373. i magister ivanovačkog samostana u Felhévízu kraj Budima 1378–86; od 1386. do smrti bio je biskup Győra. Iz istoga je naraštaja i njegov bratić Stjepan III. zvan Kont (umro 1388. ili 1393), sin Nikole III. Na poč. 1380-ih, s bratom Emerikom I, sudjelovao je u talijanskim ratnim pohodima Karla Dračkog (potonji hrvatsko-ugarski kralj Karlo II), gdje je jamačno i stekao nadimak Kont (prema talijanskom conte). Kao pristašu napuljske stranke u prijestolnim borbama, 1387. pokušao ga je zarobiti (u Čazmi, zatim u Gumniku, današnjemu Čazmanskom Bosiljevu) tadašnji vranski prior Albert od Lučeneca (Losonca). Zajedno s Ivanišem Horvatom i ostalim urotnicima, u proljeće 1388. Stjepan III. ratovao je u Pobosuću, gdje ih je pobijedila i zarobila vojska Stjepana Korođskog. Smaknut je u Budimu skupa s 30 drugova, a u mađarskoj je narodnoj predaji ostao upamćen kao neustrašiv vitez, što su zabilježili i kroničari János Thuróczy i Antonio Bonfini. U Héderváru je donedavna postojalo prastaro stablo (Kont-fa) pod kojim je, prema legendi, sklopljena urota protiv kralja Žigmunda; o tome svjedoči ploča s natpisom, postavljena ondje 1911. Lovro III (umro 1447), sin Nikole VI. i »dika roda«, bio je predstojnik kraljičinih vratara i konjušara 1413. i 1415, župan Županije Moson 1421–47, župan i kaštelan Kovina 1428, predstojnik kr. konjušnice 1429–37, župan Szolnoka 1429–30, palatin i gospodar budimske utvrde 1437–47. te požeški župan 1445–47. Kralj Žigmund slao ga je 1431–33. u diplomatske misije u Milano, Mletke i Rim. Za bitke kraj Varne 1444. bio je kraljev namjesnik u Ugarskoj, a nakon nje prisilio je vlaškog vojvodu Vlada II. Dracula da oslobodi zarobljenog Ivana Hunyadija, čiji je pristaša ostao do smrti. Druga mu je žena bila Margareta Blagajska, a imao je sinove Stjepana (umro mlad), Emerika II (umro između 1478. i 1481) i Nikolu VIII (umro 1492. ili 1493) te dvije kćeri. Emerik II. bio je mačvanski ban i baranjski župan 1442–45, župan Županije Moson 1447, požeški 1447–50. i 1473. i sekeljski 1454. te glavni peharnik i predstojnik dvora 1458. Ženio se dva puta (Ana Gorjanska te Barbara Marczaly), ali nije imao muškog nasljednika. Lovro III. i Emerik II. sklopili su 1443. ugovor s Henrikom Tamásyjem, požeškim županom i patronom benediktinske opatije na Rudini, prema kojem – budući da imaju zajedničkog pretka tobože još iz vremena kneza Gejze, oca kralja Stjepana I – svi posjedi obitelji koja izumre bez potomaka obaju spolova imaju prijeći u vlasništvo one druge. Héderváryji su po tom ugovoru već nakon 1445. stekli glavninu dobara Tamásyja, primjerice sam kaštel i trgovište Tamási u Županiji Tolna te znatne posjede u Požeškoj županiji (kaštel i trgovište Požega s pripadnim selima, kaštel Podvršje s pripadnostima). Osim toga, postali su patronima samostana na Rudini, a 1447. otkupili su založno pravo što ga je na kaštel Podvršje imala Jelena, udovica Ladislava Tamásyja. U Vukovskoj županiji privremeno su stekli, također od Tamásyja, trgovište Nijemce i kaštel Beletinac (Belethyncz; između donjeg toka Bosuta i Save). K tomu su Emerik II. i Nikola VIII. 1458. stekli trećinu posjeda Palina (kraj današnjih Vinkovaca). Nikola VIII, glavni kr. trpeznik 1466–71. i tavernik 1489–90, nakon smrti kralja Matije Korvina 1490. pristao je uz njegova sina Ivaniša. U provali Maksimilijana Habsburgovca u Ugarsku 1490. razgrabljena je pismohrana Héderváryja u gradu Ozori u Županiji Tolna pa je kralj Vladislav II. Jagelović 1491. potvrdio vlasnička prava Nikoli i njegovim sinovima Lovri IV. i Franji III (umro prije 27. XII. 1531). U zamjenu za pozajmicu od 20 000 zlatnih florena Franjo III. založio je 1500. posjede šurjaku Stjepanu Rozgonyiju, a 1506. ponovno je založio gradove Ozoru i Tamási s 11 sela Benediktu Batthyányiju za 12 000 florena. Kralj ga je u rujnu 1507. imenovao jajačkim banom s Bartolom Berislavićem, ali nijedan od njih nije preuzeo službu. Prema nekim autorima, njega i Franju Balassu hrvatski je ban Emerik Perényi 1512. imenovao svojim podbanovima. S Franjom Dessewffyjem Cerničkim, kasnijim požeškim županom, sklopio je 1514. ugovor o uzajamnom nasljeđivanju dobara ako koji od njih umre ne ostavivši potomstva. Dessewffy je u ugovor unio svoje posjede u Požeškoj i Vrbaskoj županiji, a Franjo svoje u Požeškoj, uključujući grad Požegu te patronat nad Rudinom i njezine pripadnosti. Službu beogradskog bana Franjo III. obnašao je vjerojatno od 1517; njegove zasluge kralj Ludovik II. Jagelović nagradio je 1520. posjedima Gornja i Donja Bistra u Zagrebačkoj županiji. God. 1521. založio je kaštel Podvršje s pripadnim posjedima jajačkom banu Petru Kegleviću za 3500 florena, ponajprije (kako navodi) zbog podmirenja troškova beogradske utvrde. Iako je naslov beogradskog bana, zajedno s maloljetnim Valentinom Törökom Enyingijem, nosio presudne 1521, u vrijeme turske opsade utvrde nije bio u njoj, nego ga je ondje zamjenjivao podban Mihovil More. Nakon pada Beograda (28–29. VIII), proglašen je glavnim krivcem i kralj mu je konfiscirao sva dobra »ob infidelitatis notam« te ih razdijelio vjernim podanicima. Kaštel Podvršje kralj je 1522. poklonio svojem komorniku Šimunu Mršiću (Mersych de Orbowacz); izbio je spor između Mršića i Keglevića pa je kralj potkraj 1523. morao narediti istragu. Ne želeći doći pred sud, Franjo III. sklonio se pod zaštitu Zapoljskih u Erdelj. U javni život vratio se 1524, pošto je kraljev bijes popustio. Tada je predložio svećenika Nikolu Dessewffyja Cerničkog za poglavara samostana na Rudini, što su odobrili pečuški biskup, kralj i papa Klement VII. Zatim je za 6000 zlatnih florena prodao svoje posjede u Požeškoj županiji – uključujući grad i kaštel Požegu, kaštel Podvršje te dobra rudinskog samostana i patronat nad njim – Ivanu Dessewffyju i njegovoj braći, što je kralj potvrdio 1525. Te godine sklopio je ugovor o uzajamnom nasljeđivanju s palatinom Istvánom Werbőczyjem, kralj mu je izdao ispravu o azilu, a staleži su na saboru u Hatvanu zatražili da ga se oslobodi krivice i da mu se vrate oduzeta dobra. No, 1526. Sabor je promijenio mišljenje, a kralj je neka njegova dobra darovao Pavlu Bakiću. Nakon Mohačke bitke (29. VIII) Franjo III. priklonio se stranci Ivana Zapolje. Bolestan, potkraj 1526. odredio je da njegove utvrde Ozora i Tamási te nekoliko trgovišta pripadnu ženi mu Barbari Csáky i njezinoj braći, što je Zapolja potvrdio. U dijelovima Kraljevstva pod nadzorom Ferdinanda I. Habsburgovca definitivno je izgubio posjede, uključujući Hédervár. Po ženinoj smrti 1529. oženio se s Dorotejom Rokonoky, kojoj je ostavio glavninu posjeda. Zapolja je potvrdio i tu odredbu, uz dodatak da po Dorotejinoj smrti dobra imaju pripasti Werbőczyju. Kako je po svoj prilici Franjo III. umro bez potomaka, rod se sveo na lozu njegova rođaka Stjepana VI (umro 1541), upravitelja biskupija u Veszprému i Győru, i njegovo potomstvo. Nakon četiri odn. pet naraštaja rod je izumro s posljednjim muškim članovima Ivanom IX (1620–1662), opatom Zirca i naslovnim skopskim biskupom, odn. Lovrom VI (1642–1658). Po tankoj liniji, preko Lovrine sestre Katarine (1636–1681), nastavio se u barunskoj, potom grofovskoj obitelji Viczay, koja je izumrla 1873. Odlukom njezina posljednjeg odvjetka, grofa Hédera, potvrđenom na Bečkom dvoru, naslov Héderváry naslijedio je 1874. grof Károly Khuen (dotad s naslovom Belási).