HADROVIĆ, Stjepan

HADROVIĆ, Stjepan, skladatelj, orguljaš i zborovođa (Vrhovac kraj Ozlja, 24. XII. 1863 — Sarajevo, 6. X. 1934). U Zagrebu 1880–81. učio u glazbenoj školi HGZ glasovir i teoriju u V. Kolandera. Pohađao nadbiskupski licej 1882–84. Diplomirao na Bogoslovnom fakultetu i za svećenika zaređen 1888. God. 1888–90. je kapelan u župi sv. Marije pod Okićem. Na poziv nadbiskupa J. Stadlera odlazi 1891. u Sarajevo za orguljaša i dirigenta crkvenog zbora u novosagrađenoj katedrali Presvetoga Srca Isusova gdje ostaje do 1914. God. 1893. postao je nadbiskupov tajnik, 1894. imenovan je vrhbosanskim kanonikom, 1904. generalnim vikarom, 1907. apostolskim protonotarom i 1923. prepozitom Kaptola. Bio je i arhiđakon prvostolne crkve te predsjednik dijecezanskog suda. Istodobno bio i kateheta u Zavodu sv. Vinka, ravnatelj Zavoda kćeri Božje ljubavi, predavao u samostanskim školama te bio nadzornik svih srednjih škola u BiH. Crkvenom glazbom počeo se baviti već u sjemeništu u Zagrebu. God. 1882–85. zborovođa je Glazbenoga pjevačkog društva sjemeništaraca »Vijenac«, 1884–87. poučava glasovir i ujedno postaje potpredsjednik društva. U Sarajevu je s katedralnim crkvenim zborom izvodio u ono doba tamo gotovo nepoznate crkvene skladbe G. P. da Palestrine, O. di Lassa, T. L. de Victorije, F. Witta. Bio je promicatelj izvornoga gregorijanskog pjevanja pa je predavao liturgijsko pjevanje i osnovao zbor koralista u sarajevskoj bogosloviji. Kao skladatelj ostavio je opsežan opus uglavnom crkvenih skladba, koje su većim dijelom sačuvane u rukopisu, posebice misu za dva jednaka glasa, više litanija (Litanije lauretanske, Litanije Srcu Isusovu, Litanije sv. Josipu), nekoliko Tantum ergo, četveroglasne zborove Sedam žalosti Blažene Djevice Marije i Presvetoj, skladbe za posebne crkvene prigode. U rukopisu je ostao i njegov prijevod cijeloga Graduala na hrvatski, prijevod i harmonizacija oficija Velikog tjedna i Uskrsa, Božića, Duhova. Rukopisnu ostavštinu oporučno je ostavio Vrhbosanskoj nadbiskupiji, tek je manji broj njegovih skladba tiskan. Zbirka Ave Maria iz 1902. sadržava 3 litanije i 10 pjesama na čast Bl. Djevici Mariji za 1 do 3 glasa uz pratnju orgulja, pisanih tako da ih puk može lako svladati. Nekoliko četveroglasnih mješovitih zborova a cappella objavio je u glazbenim prilozima Sv. Cecilije: Marijo svibnja kraljice (1907), Bl. Djevici Mariji (1908) i misu Iz dubine srca svoga (Misne pjesme, 1909). Sve te skladbe odlikuju se jednostavnošću homofonog sloga. Mnoge skladbe, osobito litanije, ušle su u stalni crkveni repertoar. Opsežna Crkvena pjesmarica Hosanna plod je Hadrovićeva skupljanja i odabira najljepših crkvenih napjeva raširenih u Hrvatskoj (uključio je navodno i neke vlastite) te dotjerivanja tekstova (uglavnom naglasaka) u čemu su mu pomogli ugledni hrvatski pjesnici. Za hrvatsku je crkvenu glazbu ta zbirka vrijedna poglavito jer je to, nakon zbornika Cithara octochorda iz 1701, prva cjelovita pjesmarica namijenjena puku, a pozitivno ju je ocijenila i suvremena kritika. Svrha joj je bila dati samosvojan značaj našoj crkvenoj glazbi. Držeći se odredbe pape Pija X. da se prava crkvena glazba treba temeljiti na gregorijanskom pjevanju, H. je ujedno vodio računa o duhu hrvatske nabožne popijevke, posebno one sa širokom melodijskom linijom koja je bliska puku. Pjesmarica je podijeljena u dva dijela; u prvome su narodne popijevke na hrvatskom jeziku za cijelu crkvenu godinu (adventske, božićne, korizmene, uskrsne), a u drugom dijelu su napjevi iz liturgijskih obreda na latinskom uz kratku pouku o koralu i pjevanju psalama. U uvodu je H. izložio »elementarnu pouku o pjevanju po notama« želeći glazbeno opismeniti narod koji pjeva »po sluhu«. Na kraju su tiskane molitve i pouke pa pjesmarica može poslužiti i kao molitvenik. Uz nju objavio je i dva dijela Pratnje orgulja k crkvenoj pjesmarici Hosanna kojoj je osnovno obilježje jednostavna harmonizacija napjeva. Pojedini napjevi iz Hosanne uvršteni su u zbirke Slavimo Boga (Frankfurt na Majni—Zagreb 1993) i Najljepše Gospi (Zagreb—Zadar 1997). Kao skladatelj crkvene glazbe i napose kao autor pjesmarice Hosanna H. se ubraja među prve pobornike cecilijanskog pokreta u Hrvatskoj. Hoteći unaprijediti crkveno pjevanje u duhu cecilijanizma, on nije težio za bogatstvom i složenošću harmonijske građe (prema vlastitim riječima u predgovoru Pratnje) već za čistoćom i jednostavnošću izraza, pa su njegove skladbe prožete dubokom pobožnošću, zanosom i hvalom Boga. Ostavio je i nekoliko neobjavljenih svjetovnih skladba: Kuharica, opereta u jednom činu namijenjena dječjim zabavištima, Crvenka, dječja igranka uz glasovir, Biserčice, pjesmarica za mladež. Na temelju radova B. Kothea i F. K. Kuhača sastavio je, prvu u nas tiskanu, Kratku povjest glazbe, a također je napisao nekoliko knjižica crkvenog sadržaja, udžbenika i priručnika te surađivao u časopisima Hrvatski učitelj (1891–92) i Vrhbosna (1908).