HAHN, Arpad

HAHN, Arpad, internist (Novakovec kraj Preloga, 23. VII. 1903 — Rab, 12. IX. 1967). U Zagrebu završio gimnaziju 1923. i studij medicine 1929. Specijalizaciju iz interne medicine započinje 1930. u Klinici za unutarnje bolesti u Zagrebu, nastavlja 1930–31. u Kölnu i Freiburgu, a završava 1936. u Zagrebu. Ne mogavši dobiti stalno namještenje u struci, izdržavao se kao predstavnik farmaceutske industrije, a 1936. prihvaća mjesto asistenta u Centralnome rentgenološkom institutu zagrebačkoga Medicinskog fakulteta. U proljeće 1941. otpušten je iz službe i upućen u Bosnu na suzbijanje endemskog sifilisa, 1942. radi kao rendgenolog u Mostaru. Odatle 1943. bježi u Dubrovnik, ali ga Talijani interniraju u logor na Rabu. Po kapitulaciji Italije u rujnu 1943. pristupa partizanima kao upravitelj bolnice Daruvarskoga vojnog područja, potom kao predavač na višem sanitetskom tečaju pri Vrhovnom štabu te glavni terapeut u Sanitetskom odjeljenju Glavnog štaba Hrvatske. Nakon demobilizacije u ljeto 1945. izabran je za izvanrednog, a 1959. za redovitog profesora zagrebačkoga Medicinskog fakulteta u Klinici za unutarnje bolesti. Od 1945. prvi je suradnik i pomoćnik reaktiviranog predstojnika Klinike I. H. Botterija, a po njegovu umirovljenju 1951. postaje predstojnikom. God. 1946. seli Internu kliniku u veći prostor na Rebru, modernizira je, okuplja suradnike i organizira njihovo usavršavanje te oživljuje znanstveno-istraživački rad. Unaprijedio je i nastavu te je njegovim zauzimanjem izgrađena središnja predavaonica na Rebru i povećana briga za standard studenata. God. 1950. kao stipendist WHO boravi u skandinavskim zemljama i Švicarskoj. — Na području interne medicine napose se bavio gastroenterologijom i hepatologijom, patofiziologijom i klinikom prehrane, dijetetikom te poremećajima metabolizma (posebice željeza i bakra), a na području rendgenologije hepatolijenografijom i biološkom kontrolom rendgenskog zračenja. Uvidjevši značenje talasoterapije, na Rabu je 1954. osnovao klinički odjel za talasoterapiju i rehabilitaciju. Radove je objavljivao u časopisima: Klinische Wochenschrift (Berlin 1929, 1931, 1961), Liječnički vjesnik (1929, 1932–36, 1940, 1945, 1947–51, 1954, 1957–58, 1960, 1963–66), Wiener klinische Wochenschrift (1929, 1956), Medicinski pregled (Beograd—Zagreb—Ljubljana—Sofija 1932, 1947, 1964), Medicus (1934), Strahlentherapie (Berlin 1935), Radiološki glasnik (1937–39), Schweizerische medizinische Wochenschrift (Basel 1937), Vojnosanitetski pregled (Beograd 1943–44, 1946), Klinische Medizin (Beč 1951), Medicinski glasnik (1951–52, 1957, 1966), Acta chirurgica Iugoslavica (1952), Medicinski zbornik (Cetinje 1953, 1955), Ljetopis JAZU (1956, 61, 1959, 63, 1961, 65, 1963, 69), Acta radiologica (Stockholm 1957), Radovi Medicinskog fakulteta u Zagrebu (1957, 1960), Reumatizam (1957–58), Acta endocrinologica (København 1961), Acta medica Iugoslavica (1962), Rad JAZU (1963, 332), Acta medica Scandinavica (Stockholm 1964–66), Bulletin international (1964, 15). Surađivao je u udžbenicima i priručnicima: I. H. Botteri i dr.: Interna medicina (Zagreb 1951–62), Higijena ishrane (Beograd—Zagreb 1954), Izabrana poglavlja iz interne medicine, 1–6 (Zagreb 1954–61), Nova iskustva u internoj medicini (Beograd—Zagreb 1955), Opća medicina (Zagreb 1964). Unaprijedio je ne samo Kliniku za unutarnje bolesti, već i struku, stvorivši zagrebačku internističku školu koja je pridonijela razvoju cjelokupne interne medicine u Hrvatskoj, a javnim djelovanjem našu zdravstvenu službu u cjelini. Nagrađen je 1967. Nagradom grada Zagreba za životno djelo.