IPŠA, Mijo

IPŠA, Mijo, političar (Madžarevo kraj Novoga Marofa, 25. I. 1896 — Veliki Miletinac kraj Daruvara, 29. XII. 1969). Vjerojatno polazio pučku školu u Madžarevu te se bavio poljodjelstvom. U pol. 1920-ih bio tajnik novomarofske kotarske organizacije HSS, a 1927–28. zastupnik toga kotara u Oblasnoj skupštini Zagrebačke oblasti. Ondje je bio biran u Odbor za narodnu prosvjetu i Odbor za narodno zdravlje i socijalnu pomoć, u kojima se osobito bavio gospodarskim problemima svojega kraja. Preselio se u Veliki Miletinac 1929. i nakon obnove rada Stranke postao 1935. predsjednikom njezina daruvarskoga kotarskoga odbora. Bio je član ravnateljstva Gospodarske sloge. Na skupštinskim izborima 1938. izabran za zastupnika daruvarskoga kotara. Nakon uspostave NDH imenovan u Hrvatski državni sabor 1942, ali se nije odazvao. U stalnom kontaktu s vodstvom Stranke, bio je jedan od glavnih zagovornika i provoditelja »politike čekanja« V. Mačeka u pokrajini. Sudjelovao u pregovorima s pripadnicima antifašističkoga pokreta u ljeto 1943. uvjetovavši suradnju stvaranjem zasebnih postrojba HSS s političkim komesarima. Bio je među istaknutim članovima Stranke koji su nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. razmatrali neuspjeli prijedlog predsjednika vlade NDH N. Mandića o stvaranju koalicijske vlade. Na poč. 1944. preselio se u Daruvar, potom u Zagreb. U ljeto te godine sudjelovao u pokušaju puča A. Vokića i M. Lorkovića; u daruvarskom je kraju trebao organizirati odbore za preuzimanje vlasti, a veza s vojskom bili bi mu domobranski generali Matija Čanić i Stjepan Grlić. Uhićen sa skupinom pripadnika HSS 29. VIII. i osuđen na tri godine zatvora. Prije sloma NDH prebačen 25. IV. 1945. u bolnicu. Bio je u skupini šezdesetak političara HSS koje je u svibnju 1945. uhitila komunistička vlast i među četvericom koji nisu pušteni u prigodi dolaska I. Šubašića u Zagreb na stranačku konferenciju 2–4. IX. 1945. Pod istragom do 1947, kada je s A. Košutićem, B. Smoljanom i S. Pezeljom optužen za »političku saradnju« s ustašama i za ulogu u puču Vokić-Lorković, ali je oslobođen. Osuđen 1948. na osam mjeseci prisilnoga rada zbog »špekulacije i privredne sabotaže« te kaznu izdržavao na zagrebačkoj Kajzerici. Nakon izlaska iz logora nije se uključio u politički život. Povremeno se javljao u stranačkim glasilima odgovarajući na napadaje na politiku HSS (Dom, 1927, 36; Narodni val, 1927, 37; 1928, 120, 260; 1929, 7; Slobodni glas, 1929, 27; Seljački dom, 1939, 26a). Dosljedno slijedeći politiku vodstva svoje stranke, bio je jedan od istaknutih seljačkih zastupnika, dobar govornik i organizator.