JAKOV IZ PIACENZE

JAKOV IZ PIACENZE (de Placentia, Lombardus, Longobardus, Placentinus; Jacobus), profesor medicine, liječnik, diplomat i biskup (Piacenza, potkraj XIII. st. — Budim, 16. X. 1348). Potječe iz piacentinske obitelji de Barateriis. Studij medicine pohađao je i završio na Sveučilištu u Bologni. Kao student s trojicom je kolega ukrao noću 20. XI. 1319. iz grobnice u sakristiji crkve sv. Barnabe tijelo nekoga pokojnika radi seciranja, što se držalo svetogrđem. U sudskom postupku 6. prosinca, kojega je ishod ostao nepoznat, negirao je navode optužnice. M. D. Grmek drži da je vjerojatno bio oslobođen krivnje. Potkraj travnja 1320. spominje se u svezi s nabavom i otplatom nekih medicinskih knjiga. Nakon završetka studija 1322. postao profesorom medicine. Po dolasku u Ugarsku bio je kanonik u Bácsu, potom 1330. prepošt crkve sv. Lovre u Hayu (Hájszentlőrincz) u Kaločkoj nadbiskupiji. Dekretom pape Ivana XXII. premješten je na poč. 1331. za prepošta crkve sv. Martina u Požunu. U međuvremenu je postao liječnikom hrvatsko-ugarskoga kralja Karla I. Roberta, pa je kao član dvorske kancelarije 1331–33. često boravio u njegovoj blizini u Višegradu, a postale su mu dostupne i druge dvorske službe i časti. God. 1332. u Napulju je ugovorio zaruke kraljeva šestogodišnjega sina Andrije s Ivanom, kćeri kalabrijskoga vojvode Karla. Po povratku u Ugarsku imenovan je u prvoj pol. 1333. čanadskim biskupom. Te je godine bio u kraljevoj pratnji koja je Andriju, preko Zagreba, Topuskoga, Modruša i Senja, otpratila na zaruke u Napulj. Kao čanadski biskup Jakov je još 1334. nosio naslov prepošta crkve sv. Martina u Požunu, bio kraljev liječnik i predstojnik dvorske kapele. Nakon smrti kaločkoga nadbiskupa Ladislava de Janka 1337, kralj je za to mjesto predložio Jakova, što papa Benedikt XII. nije prihvatio. Na Sveučilištu u Bologni predavao je 1340–43. filozofiju i medicinu neki Jakob iz Piacenze, usmjeren averoistički, pa Grmek drži da nije riječ o Jakovu koji je u to doba bio čanadski biskup. Papa Klement VI. imenovao ga je 25. III. 1343. zagrebačkim biskupom i preporučio oblastima i narodu, a Jakov se obvezao platiti Rimskoj kuriji pristojbu od 400 forinta. Za upravljanja Zagrebačkom biskupijom podanici su mu uskraćivali plaćanje desetine, imao je neugodnosti s banom čitave Slavonije, Nikolom I. Bánffyjem, koji je u biskupskoj Laškoj Vesi uveo novu daću (opozvao ju je tek nakon kraljevske naredbe ispravom od 13. IV. 1344), dijelio posjede te potvrdio 26. VI. 1346. čazmanskim kanonicima slobodno raspolaganje imovinom, na molbu čazmanskih građana poslao 21. XI. 1347. izaslanstvo da utvrdi međe između biskupskih i njihovih posjeda i 6. XII. potvrdio zagrebačkomu Kaptolu patronat nad novom župom sv. Ivana u Novoj Vesi. Zanimljiva je njegova odluka iz 1348. prema kojoj su svadljivi svećenici za klevetanje morali platiti jednu marku, a tako prikupljen novac imao se upotrijebiti za obnovu i nabavu knjiga. Prikupljao je sredstva za nastavak gradnje zagrebačke prvostolnice, ali – protivno napomeni uz njegovu molbu papi da je »započeo s vrlo skupocjenom gradnjom rečene zagrebačke crkve« – nema dokaza da je neki njezin dio doista i gradio. Najnovija historiografija odbacuje ranije mišljenje da je naručio freske za kapelu sv. Stjepana te to pripisuje biskupu Stjepanu Kanižaju. U osobito dobrim odnosima bio je s papom Klementom VI. te mu se obraćao s različitim molbama, kojima je papa uglavnom udovoljivao (npr. odobrio mu je da može postaviti dva pisara – tabelliones, što Nada Klaić objašnjava biskupovom željom da u Zagrebu uredi svoj notarijat). Jakov je u Zagreb donio neke liturgijske knjige, među kojima i onu poznatu kao Pontifikal (MR 163), koju je u njegovoj kući u Avignonu 1339. pisao redovnik Alfucij. Prema Grmeku, u njegovoj knjižnici bilo je više medicinskih rukopisa, od kojih su se neki sačuvali u zagrebačkoj Metropolitanskoj knjižnici, npr. neka rijetka djela Arnalda iz Villanove i prijepisi latinskoga prijevoda Aviceninih djela, koje je naručio u Avignonu (MR 154). Na temelju toga Grmek pretpostavlja da je Jakov namjeravao u Zagrebu uvesti medicinsku nastavu pri katedralnoj školi. Sačuvano je više njegovih spisa u kojima je razlagao pitanja iz medicine, logike i filozofije (Questiones determinatae per magistrum Jacobum de Placentia; Utrum melancolia generetur a temperato calore; Utrum post medicinam solutium competat balneum; Utrum sanitas et egritudo habeant latitudinem vel sint formae non suscipientes magis et minus; Quodlibet; Utrum in principio apostematis de sanguine debeat fieri flebotomia; Utrum sit necessarium ponere aliam caliditatem distinctam a caliditate complexionali et influente).