JEŽIĆ, Ivan Krstitelj

JEŽIĆ, Ivan Krstitelj, biskup (Novi u Vinodolu, 7. XI. 1746 — Novi u Vinodolu, 6. V. 1833). Gimnaziju završio u isusovaca u Rijeci, a filozofsko-teološki studij, uz pomoć ujaka Ivana Krstitelja Kabalina, tadašnjega ličko-krbavskoga arhiđakona, na Sveučilištu u Grazu, gdje je 1771. promoviran u doktora filozofije i teologije. Za svećenika zaređen u Beču 1769. Prvo je bio kapelan u Ličkom Novom, potom u Novom u Vinodolu, gdje je 1773. postao župnikom i kanonikom, a 1782. modruškim arhiđakonom. Na poč. 1788. imenovan je pomoćnim biskupom s pravom nasljedstva, a nakon smrti senjsko-modruškoga biskupa A. A. de Piccardija postao je rezidencijalnim senjsko-modruškim biskupom. Područje svoje biskupije pohodio je više puta i o tom slao izvješća u Rim (1795, 1802, 1814, 1819, 1822. i 1826). Napose se brinuo o izobrazbi klera, kojega u njegovoj biskupiji nije bilo dovoljno. Kad je župnik Ivan Fedrigo u Malom Lošinju 1802. ukinuo misu na staroslavenskom jeziku, J. je s krčkim biskupom stao u obranu glagoljice. Kako je na području njegove biskupije glagoljica već bila napuštena, a u dijelove mise uvođen govorni jezik, prihvaća tendenciju uporabe narodnoga jezika u liturgiji i 1824. objavljuje Epistolae i evanđelja, tzv. Šćavet ili Slavet, zapravo misal na hrvatskom jeziku. Isposlovao je u cara zatvoreni senjski franjevački samostan i ondje 1806. otvorio bogoslovno sjemenište i filozofsko-teološko učilište, prvo u povijesti Senjsko-modruške biskupije. Kad je neko vrijeme zbog požara ono bilo zatvoreno, okupljao je mladiće u Novom i poučavao ih. Ukinućem Pavlinskoga reda 1786, senjska je gimnazija došla u krizu. J. se zauzimao za nastavak njezina djelovanja pa je na sve strane tražio učiteljski kadar. U tom je samo djelomično uspio. Nakon mira u Schönbrunnu 1809. područje Senjsko-modruške biskupije našlo se pod francuskom vlašću, u kojim se prilikama J. dobro snašao. Bio je prijatelj francuskoga generala A. F. Marmonta i slovio kao frankofil, što mu je pomoglo da Napoleon 1811. zauzete krajeve Zagrebačke biskupije stavi pod njegovu upravu. Bio je suglasan s planom cara Franje I. da uspostavi samostalnu Modrušku biskupiju sa sjedištem u Rijeci, jer je to bilo u skladu s njegovom tezom o Modruškoj biskupiji odijeljenoj od Senjske. (O tom je sastavio opsežan spis Modrussiensis – Memoria huius episcopatus. Tajni vatikanski arhiv). Taj je plan propao kad je Franjo I. na zahtjev Hrvatskoga sabora 1882. morao vratiti Banskoj Hrvatskoj civilni dio Modruške biskupije, pa car više nije bio zainteresiran za crkvenu reorganizaciju spomenutoga područja. Kao biskup stolovao je naizmjence u Senju i Novom, u kojem je sagradio rezidenciju. God. 1833. papa Grgur XVI. odijelio je Modrušku biskupiju od Senjske. Utvrđenim granicama J. nije mogao biti zadovoljan, jer je ličko-krbavski arhiđakonat oduzet Modruškoj biskupiji i pripojen Senjskoj. Na području svoje biskupije širio je izobrazbu i kulturu te poučavao običan puk, za koji je s njemačkoga preveo brošuru M. Neustädtera Vrhu navlačenja kravokozicah, dvi u kratko beside za pobuditi svekolike oce i majke (Rijeka 1804). Mnogo je pisao, pa njegovih dopisa i rasprava, osim u Biskupskom arhivu u Senju, ima u Zagrebu, Beču, Budimpešti i Rimu.