KABOGA, Bernard

KABOGA, Bernard (Caboga, Bernhard), podmaršal (Dubrovnik, 6. II. 1785 — Beč, 19. XI. 1855). Nakon stjecanja temeljnih znanja u Dubrovniku, školovanje nastavio na Vojnoj akademiji u Beču. Kao najbolji u klasi, 1803. dobio je čin natporučnika te je postavljen u Vojno-građevinski odsjek za Tirol, Kranjsku i Korušku. U ratu protiv Francuske 1805. bio je u Talijanskoj armiji do bitke kraj Caldiera. Iduće je godine u Trstu vodio gradnju obalnih utvrda, a potom bio poslan u Lavov kao upravitelj inženjerije. U kolovozu 1807. promaknut je u čin satnika poručnika i imenovan dvorskim komornikom. Pridružen korpusu podmaršala F. Jelačića, u ratu protiv Francuske 1809. predvodio je tri hrvatske satnije u bitki za planinski prolaz Lueg, potom je u stožeru nadvojvode Ivana zapovijedao prethodnicom vojske u povlačenju prema Ugarskoj. Te godine sudjelovao je u bitkama kraj Sankt Michaela i rijeke Raaba. God. 1813. u činu satnika bio je priključen armiji maršala K. P. Schwarzenberga u Češkoj, a tijekom pohoda premješten u vojsku švedskoga krunskoga princa u korpus maršala L. Wallmoden-Gimborna te je u Holsteinu sudjelovao u pobjedi nad danskom vojskom kraj Seestadta i u zauzimanju Rendsburga. Nakon sklapanja mira u Parizu 1814, bio je na čelu inženjerije u Dubrovniku, odakle je poslan u diplomatsku misiju na Jonske otoke. Potkraj 1818. imenovan je upraviteljem vojne inženjerije cijele Dalmacije sa sjedištem u Zadru, a iduće je godine vodio misije u Crnu Goru i Boku kotorsku. Uskoro je premješten u Veneciju, odakle je, u intervenciji zemalja članica Svete alijanse protiv revolucije u Napuljskom Kraljevstvu 1821, zapovijedao napadom na Pescaru, nakon čega je imenovan zapovjednikom inženjerije na Siciliji. God. 1824. promaknut je u čin bojnika, a iduće godine imenovan upraviteljem fortifikacija u Veneciji. Nakon izbijanja rusko-turskoga rata 1828. bečki ga je dvor privremeno dodijelio ruskomu stožeru, gdje je postavljen za pobočnika maršala L. Hessen-Homburga. Kada su Rusi zauzeli Varnu, kao stručnjak obišao je Odesu, Nikopolj i Sevastopolj te dao savjete za njihovo bolje utvrđivanje. Nakon povratka je 1830. promaknut u čin potpukovnika i postavljen za zapovjednika Minerskoga korpusa u Galiciji. Ondje je s ruskom vojskom maršalâ I. I. Dibiča Zabalkanskoga i I. F. Paskeviča Erivanskoga 1831–32. sudjelovao u gušenju poljskoga ustanka. Promaknut u čin pukovnika, premješten je u Opću upravu vojnoga graditeljstva u Beč i poslan u nadzor utvrda u Dalmaciji. U diplomatskim pregovorima 1832. oko otkupa koridorâ Klek i Sutorina, koji su bili pod turskom vlašću, povjerena mu je procjena tih teritorija. God. 1835. bio je upravitelj svih vojnih utvrda u Češkoj, a 1836–38. učitelj sina nadvojvode Francesca d’Este u Modeni, upravitelj njegova dvora i carski savjetnik. Potom je 1838. kao general-bojnik imenovan zapovjednikom Inženjerijske brigade u Beču. God. 1846. postao je podmaršalom i glavnim zapovjednikom inženjerije u Carevini te u tom svojstvu 1854. preustrojio austrijske inženjerijske postrojbe, sjedinivši pionire i minere u jedinstvene inženjerijske pukovnije. U travnju te godine promaknut je u čin topničkoga generala. Trajno je bio u doticaju s rodnim gradom, a dubrovački tiskar i knjižar P. F. Martecchini posvetio mu je svoje djelo Galleria di Ragusei illustri (Dubrovnik 1841).