KALIĆEVIĆ, Junije

KALIĆEVIĆ, Junije (Kaličević, Kalić, de Calich; Đonko, Žonko, Junius, Zugno), pjesnik (Dubrovnik, 1399 — Dubrovnik, 26. V. 1457). Obavljajući službu justicijara, 1421. zapisao je kurzivnom hrvatskom ćirilicom na margini Carinskoga statuta iz 1277 (DA u Dubrovniku, sign. 44 carinarnica serija 1, XXXV dogana; f. 34r) pet stihova od po šest slogova, rime abab: »Sad sam ostavljen s(d)rid morske pučine, valovi moćno b’jen, daž’ dodje s visine. Kad dojdoh na kopno, mnih da sam…«. Danas se ti stihovi vrjednuju kao tri nedovršena dvostruko rimovana dvanaesterca sa sporednom cezurom nakon trećega i devetoga stiha. Iako su izrazom nesavršeni i arhaični, jer se u njima nisu mogli ostvarivati oblici duži od tri sloga, dokazuju kako se umjetnička poezija na hrvatskom jeziku i u metru koji će obilježiti renesansnu književnost počela pisati najkasnije na poč. XV. st., prije pjesničkih ostvaraja Š. Menčetića i Dž. Držića. Ispod stihova zapis je na latinskom jeziku s imenima justicijara iz 1421, u kojem nasljednicima poručuju da slušaju obje strane i pravedno presuđuju. Na predzadnjem listu (f. 36v) drugi je nedovršeni zapis: »A se pisa Žonko Kalitevik žustičir 1421«. Analizirajući grafiju i sadržaj ćiriličnih zapisa u Statutu, K. Jireček držao je da su stihovi nastali između 1421. i 1430, ali je autorstvo pripisao jednomu od preostale četverice justicijara.