KATALINIĆ, Blaženka

KATALINIĆ, Blaženka, glumica (Šibenik, 24. IV. 1902 — Beograd, 23. IV. 1980). U Dubrovniku polazila učiteljsku te u Splitu 1921–23. glumačku školu pri Narodnom kazalištu za Dalmaciju. Ondje debitirala 1922. ulogom Petre u Neprijatelju naroda H. Ibsena te ostala u stalnom angažmanu do ukinuća kazališta 1928. Bila je stalna članica Narodnoga pozorišta u Sarajevu 1928–30, u Beogradu Narodnoga pozorišta 1930–39. i Umetničkoga pozorišta 1939–42, šabačkoga Narodnoga pozorišta 1945–46, cetinjskoga Narodnoga pozorišta 1948–52. te beogradskoga Jugoslovenskoga dramskoga pozorišta od 1952. do umirovljenja 1961. Izrazite prilagodljivosti svakomu liku i glumačkomu partneru, od početka je zaigrala u većim i glavnim karakternim i komičnim ulogama od renesansnoga do neoromantičnoga i realističnoga repertoara (Sylvette, E. Rostand, Romantične duše, 1924; Julija, W. Shakespeare, Romeo i Julija, 1925; Scampolo, D. Niccodemi, 1925; Hedviga, Ibsen, Divlja patka, 1926; Angela, P. Calderón de la Barca, Gospođa đavolica, 1927; Marguerite Gauthier, A. Dumas, sin, Gospođa s kamelijama, 1927; Nastasja Filipovna, B. Putjata, Idiot, prema romanu F. M. Dostojevskoga, 1927; Sonja, N. Berg, Zločin i kazna, prema romanu Dostojevskoga, 1928; Ana, F. Langer, Periferija, 1929; Judita, F. Hebbel, 1930; Roksana, Rostand, Cyrano de Bergerac, 1930). U djelima hrvatskih dramatičara ostvarila je mnogobrojne psihološki posve različito nijansirane likove iz pučke, građanske, lokalne dubrovačke i zagrebačke okoline: Vojnovićeve Anicu (Maškarate ispod kuplja, 1925), Onu (Gospođa sa suncokretom, 1927) i Maru (Dubrovačka trilogija, 1958), Ogrizovićevu Hasanaginicu (1928), Okrugićevu Janju (Šokica, 1931), Begovićeve Gigu (Bez trećeg, 1932) i Agnezu (Pustolov pred vratima, 1935), Kulundžićevu Žižu (Mašina savjest, 1933), Držićevu Lauru (Dundo Maroje, 1940) te, u vlastitoj režiji na sceni cetinjskoga kazališta, Krležinu Barunicu Castelli (Gospoda Glembajevi). Kritika se napose divila njezinoj Gigi, koju je izgradila dijametralno suprotnim, ali istančanim emocijama, izraženima osebujnim zvonkim glasom i slobodnim mizanscenskim pokretima. Glumački je vrhunac dosegnula u Jugoslovenskom dramskom pozorištu ulogama Vojvotkinje Dupont Dufort (J. Anouilh, Putnik bez prtljage, 1952), Enone (J. Racine, Fedra, 1952), uz Mariju Crnobori, Majke (F. García Lorca, Krvave svadbe, 1954), Ranjevske (A. P. Čehov, Višnjik, 1954), Laure (A. Strindberg, Otac, 1955), Claire Zachanassian (F. Dürrenmatt, Posjet stare dame, 1958) i Eugenije (S. Mrożek, Tango). Glumila je, pjevala i režirala 1929. u Splitskom kazališnom društvu (P. Bilhaud i C. M. Hennequin, Nelly Rozier; Hennequin, Radosti svoga doma), 1940–41. u kabareu »Kišobranci« i 1952. na poziv J. Kulundžića u Dramskom studiju Avala-filma u Beogradu. Okušala se i u opereti kao Pierretta Ila (I. Tijardović, Pierrot Ilo, 1922) i Cloclo (F. Lehár, 1929) te na gostovanju u Zagrebu 1935. kao Madeleine (P. Ábráhám, Ples u Savoju) i Angèle (Lehár, Grof Luxemburg). Nastupila je u filmovima (S. Janković, Radopolje, 1963) i TV dramama (B. Pleše, Muzički automat, 1971; B. Grigorović, Dragi Antoan, 1972; E. Galić, Posljednje nazdravlje, 1976). Snažnim umjetničkim temperamentom i prirodnim nastupom na sceni nije kreirala samo svoje uloge nego i opći ugođaj predstave. Sterijinom nagradom za najbolju žensku ulogu nagrađena je 1959. kao Mare (Vojnović, Dubrovačka trilogija, režija B. Gavella) i 1960. za ulogu Ledi Džesmin (R. Petrović, Sabinjanke). Suradnjom s redateljima poput R. Pregarca, Kulundžića, T. Tanhofera, B. Stupice, M. Miloševića i Pleše na sceni je oživjela više od 400 likova.