KIŠ (Kiš Šaulovečki, Kiss, Kyss), plemićka obitelj s posjedima u Varaždinskoj županiji od XVI. st. te u Zagrebačkoj u XVIII. st. U vrelima im je prezime zabilježeno i u oblicima Kis, Kys, Kyz te s pridjevkom »de Sawlowcz«, »de Sallovecz«, »de Saulovecz«, po posjedu Šaulovec. Prema obiteljskoj tradiciji, potječu od sina Mihovila od Konjske, Jakova Maloga (Parvus; spominje se u prvoj pol. XIV. st.). Vrela, međutim, ne potvrđuju genealošku vezu obitelji s njim. Prvi je nedvojbeni pripadnik obitelji Nikola Sawloczy (Salloczy) s nadimkom Kys (»mali«; u. prije 1570), zabilježen 1551. i 1553. kao posjednik u Zlatini. Sin mu Petar (u. prije 1579) bio je posjednik u Pomperovcu kraj Budinščine. S njegovim se potomcima obitelj podijelila na ogranke Kiš Šaloci (Kiss aliter Saloczy; poslije Šaloci Kiš, Saloczy aliter Kyss) i Kiš. — Petrov sin Andrija Kiš Šaloci (u. prije 1630) oženio se Katarinom Vranković te imao posjede u Pomperovcu. Njegovim sinovima Stjepanu, plemićkomu sudcu Varaždinske županije 1631–34, i Tomi (u. prije 1694) te bratiću im Ivanu kralj Leopold I. Habsburgovac potvrdio je 1659. posjed kurije u Pomperovcu i dijelove posjeda Zlatina. Tomin unuk Franjo (u. 1762) spominje se 1725. i 1740–46. kao plemićki podsudac, a 1750–52. kao plemićki sudac Varaždinske županije. Imao je posjede u Pomperovcu i Turnišču kraj Konjščine, kuriju i posjed Slanovec (kraj Čučerja) u Zagrebačkoj županiji (po ženi Barbari Greguroczy) i kuću kraj Kamenitih vrata u Zagrebu. Franjin sin Juraj (u. 1796), posljednji muški potomak ogranka Šaloci Kiš, gojenac Hrvatskoga kolegija u Beču 1756. i svećenik od 1759, bio je župnik Svetoga Nikole u Varaždinu, a 1772. spominje se kao prebendar crkve sv. Marije u Zagrebu i poslije kao župnik u Čučerju. Brat mu Franjo (u. oko 1775) imao je zemlje i u Budin Dolu (Budinščina). Njegove kćeri Barbara (u. 1815) i Cecilija (u. 1836) ostale su jedinim nasljednicama. — Petrov sin Matija Kiš (u. prije 1620) oženio se Helenom Herković, a njegov sin Stjepan (u. prije 1641) spominje se 1629–34. kao plemićki sudac Varaždinske županije i vlasnik dijelova posjeda Črešnjevo, Sveti Ilija (Obrež) i Zajezda. Njegov sin Gabrijel (spominje se do 1664) vjerojatno se posvetio vojnomu pozivu. God. 1648. sestra Katarina založila mu je svoj dio naslijeđenih očevih posjeda, a bio je i vlasnik dijela posjeda Budislavci. Kralj Ferdinand III. Habsburgovac potvrdio je 1653. Gabrijelu, njegovu bratu Ivanu (u. prije 1673) i nećaku Stjepanu (spominje se do 1658), sinu Petrovu (u. prije 1659), posjede dviju kurija u Črešnjevu i Šaulovcu. Gabrijel se još spominje 1658. u sporovima s bratom Ivanom te drugima. Hrvatski sabor imenovao ga je 1664. kapetanom odreda za opsadu Kanizse. Ivan je 1655–73. bio plemićki sudac, 1649. kupio je posjede Jalšovec i Zbilj na velikotaborskom vlastelinstvu (ubrzo i prodao) te 1650. dio posjeda Šaulovec. Oko njega se poslije sporio s Martom Kušen (Kussen), a nagodbom 1655. pripao mu je dio s drvenom kurijom te dio Pomperovca. Također je imao prava na posjed Majerje kraj Šaulovca. Naslijedio ga je sin iz drugoga braka s Anom Petričević Franjo (u. oko 1715), plemićki sudac od 1686. i podžupan Varaždinske županije 1700–11, višekratno varaždinski senator i županijski bilježnik, član društva »Pinta« s pseudonimom Dr. Wagner. U trećem braku, s Doroteom Bužanić (1697), Franjo je dobio dijelove posjeda Šćrbinec, Grančari i Ratkovec te s njom imao šestero djece. Elizabeta je 1736. prodala Majerje; svećenik Franjo Vuk (u. 1740), zabilježen 1728. kao gojenac bečkoga Hrvatskoga kolegija, bio je kapelan u Kravarskom te župnik u Hernetiću kraj Karlovca; Gašpar (Caspar; spominje se do 1727) bio je vlasnik posjeda Šipak kraj Ozlja, naslijeđenoga od majke; Ladislav (u. 1762), potkapetan ivanićke konjaničke satnije, kupio je 1734. od brata Franje Vuka njegov dio posjeda Grančari i Ratkovec, a 1743. dao u zakup svoj dio šćrbinečkoga posjeda. Iz braka s Anom Julijom Katinčić, Ladislava su naslijedili kćeri Ana Terezija (1746–1802), Katarina (1749–1817) i Julijana (1750–1817), od 1769. redovnice u zagrebačkom samostanu sv. Klare, Cecilija (1748–1798) te sinovi Franjo (1752–1776) i Antun (1751–1813). Franjo je polazio od 1769. Hrvatski kolegij u Beču, od 1770. Rimski kolegij, a 1775. u Zagrebu bio zaređen za svećenika. Antun je studirao pravo u Trnavi do 1773. te bio prisjednik varaždinskoga Sudbenoga stola od 1791, plemićki sudac od 1796, a od 1809. prisjednik Sudbenoga stola Županije Željezno. Preuzevši 1773. upravu nad Šaulovcem, 1791. dovršio je pregradnju kurije u dvorac, koji postoji i danas. Iz triju brakova imao je velik broj potomaka, a trojica njegovih sinova osnivači su obiteljskih ogranaka. Ivan Nepomuk (Janči; rođ. 1782, u. oko 1848; sin Josipe Petermany), od 1806. podblagajnik, od 1812. prisjednik i plemićki podsudac Varaždinske županije te od 1831. prisjednik Sudbenoga stola Zagrebačke županije, naslijedio je od oca Šaulovec, u koji se uselio 1817, dok su se njegova pomajka Barbara Walterskirchen i njezina djeca preselili u Šćrbinec. Njegov sin Ladislav (1819–1892) bio je 1865–74. u Hrvatskom saboru zastupnik izbornih kotareva Požega i Belec te virilist, član saborskih odbora, od 1851. čakovečki, poslije križevački podžupan te 1870–74. upravitelj i zatim veliki župan varaždinski. Sin mu Karlo (Dragutin; 1843–1915) bio je posljednji vlasnik dvorca Šaulovec, koji je 1902. dao dograditi i preurediti u historicističkom stilu (potkraj 1920-ih njegova ga je supruga prodala). Brat mu Marcel (1854–1899) bio je sudski službenik i od 1892. državni odvjetnik u Petrinji. Njihov nećak agronom Slavko (1900–1968) posljednji je pripadnik šaulovečkoga ogranka. — Drugi Antunov sin Alojz (1795–1857), koji je 1813–15. sudjelovao kao časnik u napoleonskim ratovima, spominje se 1820. u Mlecima kao pješački zastavnik, zatim kao poručnik; 1825. napustio je vojnu službu. Posjedovao je dio Šaulovca, a po majci Julijani Osterhuber naslijedio Orehovčak (danas lokalitet uz mjesto Železna Gora) i Turčišće u Međimurju te mu je u 1820-ima priznat indigenat u Županiji Zala. Njegov sin, pravnik Oskar (1853–1909), bio je 1887–1906. saborski zastupnik zlatarskoga i novomarofskoga kotara, bilježnik i višekratno član saborskih odbora te zastupnik u zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru; od 1885. varaždinski gradski zastupnik, od 1888. tamošnji odvjetnik, a od 1896. i javni bilježnik. Oskarov sin Radoslav (1891–1966) doktorirao je pravo 1916. u Zagrebu te radio kao odvjetnik, javni bilježnik i savjetnik u Privilegiranoj agrarnoj banci u Zagrebu. Kraće političke osvrte i literarne priloge objavljivao je u listovima Pobratim (1908–09), Naše pravice (1924), Podravska oblast (1926), Straža (1928) i Balkan (1936). Brat mu Boris (Borislav; rođ. 1894, u. 1944. ili 1945) služio je kao časnik u austro-ugarskoj vojsci na ruskoj fronti, u dobrovoljačkom korpusu na Solunskoj fronti, a zatim kraće bio časnik u vojsci Kraljevine SHS. Napisao je romane nadahnute uspomenama iz I. svjetskoga rata »Pričešća« (Zagreb 1924) i Veliki dani (Zagreb 1935; prethodno u nastavcima u Novostima, 1934), roman Ekspedicija na Mars (Novosti, 1934) te surađivao u izdanjima Neven (1919), Vojni vesnik (Kragujevac 1921), Novosti (1931), Narodne novine (1933), Novo doba (1933), Narodna obrana (1937). Alojzov sin Donat (1849–1905) bio je sudski službenik, od 1892. kotarski sudac u Samoboru i Zagrebu te od 1903. pomoćni izvjestitelj Banskoga stola. Poznatiji među njegovim potomcima bio je sin Marcel (1897–1983), ekonomist, ravnatelj tvornica zrakoplova »Ikarus« u Zemunu i »Soko« u Mostaru te zagrebačkoga poduzeća »Astra-Mašinoimpex«. God. 1918. pripadnici ogranka prodali su Orehovčak te od tada živjeli u Varaždinu i Zagrebu, a pojedini su se iselili 1945 (i poslije) u Argentinu, Čile i Švicarsku. — Treći Antunov sin Donat (1806–1847), sin Barbare Walterskirchen i osnivač šćrbinečkoga ogranka, boravio je u zagrebačkom Plemićkom konviktu te 1824. završio filozofiju na tamošnjoj Kraljevskoj akademiji znanosti, višekratno bio prisjednik, a od 1845. i plemićki podsudac Varaždinske županije. Započeo je 1843. obnovu i dogradnju kurije Šćrbinec. God. 1848. ogranak je presudom u korist pripadnika obitelji Jelačić izgubio posjed Grančari. Od Donatovih potomaka sin Gavro (Gabrijel; 1836–1880) završio je 1855. klasičnu gimnaziju u Zagrebu te se zaposlio u državnoj službi. Do 1858. polazio je studij na Pravoslovnoj akademiji, 1872–75. bio zastupnik krapinskoga kotara u Hrvatskom saboru, saborski bilježnik i član više odbora te zastupnik u zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru, od 1875. do kraja života koprivnički podžupan. Naslijedili su ga sinovi Vuk (1871–1934) i Gabor (1880–1934). Vuk je 1889. završio zagrebačku klasičnu gimnaziju, studij prava polazio u Göttingenu te temeljem rigoroza doktorirao 1895. u Zagrebu. Otvorio je odvjetničku pisarnicu u Krapini 1904, bio član ravnateljstva tamošnje Prve zagorske štedionice od 1909, a u političkom se životu isticao kao frankovac (Hrvatska stranka prava; 1910-ih u užem vodstvu stranke) te 1906–18. bio saborski zastupnik pregradskoga kotara. Gabor je u Zagrebu 1899. završio klasičnu gimnaziju te 1907. doktorirao pravo. Nakon odvjetničke prakse u brata, preuzeo je upravu nad šćrbinečkim imanjem, a 1926–28. dijelom pregradio i tamošnji dvorac. Vuka su iz braka s Vilmom Uhliř naslijedili sinovi → MARKO KIŠ ŠAULOVEČKI, skladatelj i publicist, Andrej (1912–1991), liječnik, Krsto (1915–1993), agronom, te pravnik Karlo (1916–1983). Za agrarne reforme obitelji je 1946. oduzet veći dio šćrbinečkoga imanja. Potomci braće i danas žive u Zagrebu te posjeduju dvorac Šćrbinec. — Pripadnici obitelji pokapani su u kapeli sv. Mihovila u Črešnjevu, župnoj crkvi u Svetom Iliji i na tamošnjem groblju, u kapeli Sv. križa u Budinščini, vlastitoj kapeli na varaždinskom gradskom groblju te na zagrebačkom Mirogoju. Dijelovi nekadašnjega obiteljskoga arhiva pohranjeni su u HDA, DA u Varaždinu te u obiteljskom vlasništvu u Šćrbincu.
LIT.: Obitelj. — Zagrabiense calendarium. Zagrabiae 1789–1835. — Neuer Agramer Universal- Schreib- und Wirthschafts-Kalender für alle Stände. Agram 1875–1877, 1886–1887. — Hrvatski uredovnik ili upisnik kalendar za urede, odvjetnike i bilježnike. Zagreb 1878–1893. — Šematizam kraljevinah Hrvatske i Slavonije. Zagreb 1878. — R. Lopašić: Spomenici Hrvatske krajine, 3. Zagreb 1889. — Imenik dostojanstvenika, činovnika i javnih službenika Kraljevina Hrvatske i Slavonije. Zagreb 1894–1910. — J. Janković: Pabirci po povijesti Županije varaždinske. Varaždin 1898, 40–41, 60, 90, 109, 112, 115, 123, 125–126, 148, 168. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 88–89. — R. Horvat: Povjest Medjumurja. Varaždin 1907, 195–196. — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 5. Zagreb 1918. — S. Belošević: Županija varaždinska i slob. i kralj. grad Varaždin. Zagreb 1926, 72, 81–82, 116–117. — Isti: Zagorskom željeznicom i njezinim pobočnim prugama. Varaždin 1932, 29. — A. Jelačić: Pabirci iz arhiva dvora Šćrbinec. Narodna starina, 11(1932) 28, str. 138–139. — Gj. Szabo: Kroz Hrvatsko zagorje. Zagreb (1940), 88, 130. — V. Noršić: Genealožki podatci o plemićkim porodicama iz matica župe Zlatar. Vjesnik Hrvatskog državnog arhiva, 11(1945) str. 190, 197–199, 207–208. — L. Šavor: Regesti iz arhiva porodice Keglević g. 1700–1853. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 1(1954) str. 260–261, 288, 297, 359–360, 362, 366, 368, 372, 379, 387, 395, 401, 404. — Zaključci Hrvatskog sabora, 1–3. Zagreb 1958–1961; 5–6. 1966–1968. — J. Adamček i I. Kampuš: Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću. Zagreb 1976. — I. Filipović: Ispisi iz središnjeg arhiva obitelji Erdődy u Središnjem državnom arhivu Slovačke u Bratislavi. Arhivski vjesnik, 21–22(1978–79) str. 199. — Hrvatske kraljevinske konferencije, 1. Zagreb 1985; 3–4. 1988–1992. — A. Szabo: Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860–1873, 1. Zagreb 1987, str. 46, 73, 83, 85, 119, 186, 206; 2. 1988, str. 84. — M. Hrg: Varaždinski arhiđakonat 1638. godine. Croatica Christiana periodica, 12(1988) 22, str. 174. — M. Obad Šćitaroci: Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja. Zagreb 1991. — T. Đurić i D. Feletar: Stari gradovi, dvorci i crkve sjeverozapadne Hrvatske. Koprivnica 19924, 52–53. — A. Gulin: Povijest obitelji Rattkay. Zagreb 1995. — K. Dočkal: Hrvatski kolegij u Beču 1624–1784. Wien—Zagreb 1996. — Zapisnici poglavarstva grada Varaždina, 7–10. Varaždin 1997–2005. — K. Kiš i M. Kiš: Kronika roda Kiš Šaulovečki (Šćrbinec 2000, rkp. u knjižnici HDA). — I. Perić: Hrvatski državni sabor, 2. Zagreb 2000. — J. Hotko: Naručiteljska i donatorska djelatnost hrvatske plemkinje Helene Patačić. Tkalčić, 10(2006) str. 584. — P. Maček: Još o Mikulićima od Brokunovca. Kaj, 39(2006) 1/2, str. 127–129. — Ladislav (1819–1892). — (Nekrolog). Narodne novine, 58(1892) 7. X, str. 3. — N. Andrić: Spomen-knjiga Hrvatskog zem. kazališta. Zagreb 1895, 30. — Marcel (1854–1899). — I. Golec: Povijest grada Petrinje (1240–1592–1992). Zagreb 1993. — Vuk. — I. Kršnjavi: Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, 1–2. Zagreb 1986. — S. Matković: Čista stranka prava 1895.–1903. Zagreb 2001.
Ivan Majnarić (2009)
