KRIZMANIĆ, Gideon (Krismanic, Krismanič, Krismanić; Gedeon), general (Bozovics, danas Bosovici kraj Reşiţe, 22. IV. 1817 — Petrovaradin, 23. V. 1876). Nećak prevoditelja I. Krizmanića. Završivši 1836. Terezijansku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu, kao poručnik stupio u 62. pješačku pukovniju, od 1839. pri Glavnom stožeru (GS) radio na kartografiranju Ugarske i Češke, potom na topografskom opisivanju Tirola i sjeverne Italije. Od 1845. natporučnik, 1847. vraćen u GS, za rata 1848–49. sudjelovao u bitkama kraj Goita, Pastrenga, Curtatonea, Vicenze i Custoze (zbog zasluga izvanredno promaknut u glavnostožernoga satnika te odlikovan Redom željezne krune I. razreda i Križem za vojničke zasluge). Od 1849. zamjenik načelnika stožera 3. vojnoga zbora u Leitmeritzu (Litoměřice), u Beču od 1851. načelnik stožera 9. zbora, od 1856. odjela za vojnu povijest GS (u činu bojnika 1849, potpukovnika 1854. i pukovnika 1857). Studijski putovao po njemačkim državama, Francuskoj i Švicarskoj. Imenovan 1859. nastavnikom strategije i vojne povijesti u Ratnoj školi, te se godine u bitki kraj Solferina i prethodnim okršajima istaknuo kao zamjenik načelnika stožera 1. armije (odlikovan Viteškim križem Reda sv. Leopolda). Načelnik stožera 8. vojnoga zbora u Vicenzi od 1861. te zemaljskoga zapovjedništva u Udinama od 1863; 1864, promaknut u general-bojnika, zapovijedao pohodom protiv ustanika u furlanskim planinama, nakon čega je imenovan brigadirom u Coneglianu, u svibnju 1866. postavljen na čelo operativnoga ureda stožera Sjeverne armije, nakon neuspjeha kraj Nachoda (Náchod) i Skalitza (Skalice) smijenjen 2. srpnja, dan uoči poraza kraj Königgrätza (Hradec Králové). Prikazan kao ključni planer s odlučnim utjecajem na glavnoga zapovjednika L. A. Benedeka, u literaturi se pretežno ocjenjuje kao preoprezan zagovornik obrambenoga ratovanja na prevladanim zasadama XVIII. st., zbog čijega ustrajavanja na potpunoj koncentraciji snaga kraj Olmutza (Olomouc), uključujući i bojni raspored 3. srpnja, Sjeverna armija nije uspjela na vrijeme pomoći njemačkim saveznicama niti uništiti prusku 1. i 2. armiju prije njihova spajanja. Premda je već u starijim radovima primijećeno da je potkraj bitke zbog odsutnosti ostalih članova stožera samoinicijativno zapovjedio sustavno povlačenje (G. A. Craig) te da bi u svjetlu hijerarhijskih odnosa njegovu odgovornost za krajnji ishod pohoda valjalo preispitati (J. Svoboda, I. Tomičić), stajališta u prilog njegove rehabilitacije – temeljena i na arhivskom gradivu (G. Wawro) – još uvijek su rijetkost. Umirovljen nakon istrage, nastanio se u Bečkom Novom Mjestu, no 1872. ponovo je primljen u službu te je do kraja života bio zapovjednik petrovaradinske tvrđave. Dio njegove korespondencije čuva se u NSK. — Njegov sin Erwin Gideon Vincenz (1856–1912) također je služio u austro-ugarskoj vojsci, od 1908. kao podmaršal; umirovljen 1911.
LIT.: J. Svoboda: Die Theresianische Militär-Akademie zu Wiener-Neustadt und ihre Zöglinge von der Gründung der Anstalt bis auf unsere Tage, 1. Wien 1894. — I. Tomičić: Šajatović i Krizmanić. Prosvjeta, 8(1900) 19, str. 612. — H. Friedjung: Benedeks nachlassene Papiere. Dresden 1904³. — Isti: Der Kampf um der Vorherrschaft in Deutschland 1859 bis 1866, 1–2. Stuttgart—Berlin 1907–19087. — I. Tomičić: Za kralja i dom. Slike, životopisi i crtice 230 hrvatskih generala. Bjelovar 1908, 10, 16. — J. Horvat i J. Ravlić: Pisma Ljudevitu Gaju. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1956, 26, str. 273–275. — G. A. Craig: Königgrätz. Wien—Hamburg 1966. — R. Egger: Krismanič Gideon von. Österreichisches biographisches Lexikon 1815–1950, 4. Wien—Köln—Graz 1969. — J. Horvat: Politička povijest Hrvatske, 1. Zagreb 1990², 148, 187. — G. Wawro: The Austro-Prussian War. Cambridge 1996. — Isti: The Masque of Command. Bad Generals and Their Impact. Historically Speaking (Boston), 6(2004) 2 (www.bu.edu/historic/hs/novemberdecember04.html#wawro; 5. II. 2010).
Filip Hameršak (2013)
