KRTIĆ, Frano (Franjo), glumac i redatelj (Zelenika kraj Herceg-Novoga, 4. X. 1920 — Osijek, 15. I. 2000). U Dubrovniku 1943–44. privatno učio glumu u V. Hladića. Od 1944. angažiran u dubrovačkom Narodnom kazalištu (Imotski kadija, M. Ogrizović, Hasanaginica; Ivo, I. Vojnović, Ekvinocijo; Ivković i Urošević, B. Nušić, Narodni poslanik i Gospođa ministarka; Vlaho i Pomet, M. Držić, Dundo Maroje), od 1946. u Narodnom kazalištu u Bjelovaru (Arkadije, S. Sremac, Pop Ćira i pop Spira; Nikola Cvitan, M. Feldman, Iz mraka), od 1947. u Narodnom kazalištu u Zadru, gdje se osim glumom (Mihol, M. Bor, Noć u Globokom; Ivanko, C. Goldoni, Ribarske svađe; Ivo, D. Gervais Reakcioneri; Intrigalo, nepoznati autor, Ljubovnici; Djono, nepoznati autor, Andro Štitikeca; Eric Birling, J. B. Priestley, Inspektor se vraća; Branko, S. Kolar, Sedmorica u podrumu; Lubin, Molière, George Dandin; Corbaccio, B. Jonson, Volpone) počeo baviti i režijom (Držić, Dundo Maroje, 1949). Potom djelovao u Narodnom kazalištu u Puli (Pravdar, B. Kreft, Celjski grofovi), u mostarskom 1952–56. i 1961–63 (Roderigo, W. Shakespeare, Othelo; Swindon, G. B. Shaw, Đavolov učenik) te u subotičkom kazalištu (Donat, D. Roksandić, Kula babilonska). Došavši u Osijek 1958, ubrzo je postao uporištem dramskoga ansambla HNK. Bio je glumac izrazite glumačke energije, snažnoga temperamenta i stvaralački samosvojan. Istaknute i dramski zaokružene likove ostvario je kao James Tyrone (E. O’Neill, Dugo putovanje u noć, 1959), Ill (F. Dürrenmatt, Posjet stare gospođe, 1959), Sudac (P. Kohout, Takva ljubav! 1960), Vanja (A. P. Čehov, Ujak Vanja, 1961), Tobija (Shakespeare, Na Tri kralja, 1964), Bazilije (P. Calderón de la Barca, Život je san, 1965), Stjepko Gregorijanec (A. Šenoa, Zlatarovo zlato, 1966), Bartol (M. Matković, Ranjena ptica, 1966), Karsky (J.-P. Sartre, Prljave ruke, 1968), Marko, Perelja i Josina (P. Budak, Žedan izvor, 1968; Mećava i Klupko, 1975), Gregory Solomon (A. Miller, Cijena, 1969), Tenin otac (J. Kozarac, Tena, 1971), Mate Bukarica/Klaudije (I. Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, općina Blatuša, 1971), Besemjonov (M. Gorki, Malograđani, 1973), a za tumačenje Držićeva Skupa 1969. dobio Nagradu grada Osijeka. God. 1970–90. bio je Umjetnički ravnatelj Teatra veterana u Osijeku, sudjelujući u njegovu programu glumački (monodrama P. Blažeka Autolom, 1980) i redateljski (I. Raos, Dvije kristalne čaše, 1980; M. Grgić i A. Kabiljo, Jalta, Jalta, 1984). U osječkom Dječjem kazalištu »Ognjen Prica« režirao je 1979. i 1984. Heidi Johanne Spyri te svoje igrokaze Raketa Krizmir (1993) i Dit-a leteći brod (1994). Objavio zbirke igrokaza (Pet igrokaza za djecu i mladež. Osijek 1988) i pjesama (Otok Lopud, zemaljski raj. Osijek 1996; Prodano sjećanje. Osijek 1997) te napisao supruginu biografiju (Dita. Osijek 1997). Zbog spašavanja Židova za II. svjetskoga rata proglašen 1999. Pravednikom među narodima. Njegova supruga Dita (1922–1994) nastupala je isprva u Dubrovniku (Petrunjela, Držić, Dundo Maroje), Zadru (Spasojevićka i Zorka, Nušić, Dr. i Običan čovek; Evica, J. S. Popović, Pokondirena tikva; Veronica, Kreft, Celjski grofovi; Angelica, M. Krleža, Gospoda Glembajevi) i Puli, u Mostaru 1952–56. u Narodnom kazalištu (Djevojka, S. Ćorović, Zulumćar) i 1962–63. u Kazalištu lutaka (Baka, J. Malík, Loptica skočica; Lisica, B. Mihaljević, Zeko, Zriko i Janje), 1959–61. u osječkom Dječjem kazalištu »Ognjen Prica« (Baba Gura, D. Vujatović, Goran i Gorica; Petrova baka, J. Spyri, Heidi) te potom veći dio karijere u osječkom HNK bila vrsna inspicijentica i šaptačica.
LIT.: P. Blažek: Razigrani ansambl. Shakespeare Na tri kralja. Glas Slavonije, 22(1964) 12. IV, str. 8. — I Čulin: Osvrtanje dugo 30 godina. Ibid., 26(1969) 19. IV, str. 7. — M. Dimšić: Izbjegavao sam letjeti u oblacima. Ibid., 30(1973) 17. III, str. 5. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–3. Zagreb 1990–2002. — Lj. Stanojević: Dita Krtić (1922.–1994.). Glasilo Hrvatskog društva dramskih umjetnika, 1994, 5/6, str. 35. — Lj. Stanojević i S. Račić: Frano Krtić. U: Portret umjetnika u drami – III. Zagreb 1998, 3–10. — G. Flauder: Ispovijest glumca proglašenog pravednikom. Nacional, 1999, 184, str. 59–61. — (Nekrolozi): M. Muhoberac, Hrvatsko slovo, 6(2000) 249, str. 26. — Lj. Stanojević, Hrvatsko glumište, 2000, 10, str. 37.
Antonija Bogner-Šaban (2013)
