KUPELWIESER, Paul, industrijalac i posjednik (Beč, 1. II. 1843 — Beč, 20. III. 1919). Školovao se na Rudarskoj akademiji u Leobenu; 1876–93. upravljao željezarama u Ternitzu, Teplicama i Vitkovicama. Prilikom boravka 1884. u Puli, gdje je sjedištu Ratne mornarice dostavljao čelične ploče za brodske oklope, uočio je potencijal Brijunskih otoka te ih kupio 1893. i, okružen stručnjacima, uskoro položio temelje uzornomu gospodarstvu, postupno i turističkomu središtu. U krčenju šikara, obnovi šuma, sadnji vinograda i maslinika te hortikulturnom uređenju angažirao je šumara A. Čufara; izgrađeno je brodsko pristanište te cestovna mreža. Radi iskorjenjivanja malarije pozvao je R. Kocha sa suradnicima, koji je liječenjem oboljelih kininom i sustavnim provođenjem profilakse 1900–02. u tom uspio. Zatim je 1900–08. sagradio podmorski vodovod, nabavio uređaj za proizvodnju električne energije, uspostavio poštansko-telegrafsku službu te redovitu putničku i teretnu liniju s kopnom. Na poljodjelskom dobru proizvodili su se hrana i vino za potrebe otočana i turista, ali i za europsko tržište (sir, vino), a u suradnji s tvornicom za preradbu ribe u Valbandonu otvorio je ledarnicu. Na zaštiti prapovijesnih, antičkih i srednjovjekovnih lokaliteta angažirao je R. Weisshäupla i A. Gnirsa. Potaknut uspjesima kvarnerskih zimovališta, otočje je usmjerio elitnomu turizmu: na istočnoj strani Veloga Brijuna sagradio je hotele visoke kategorije (»Neptun I«, »Neptun II«, »Neptun III«, »Karmen«) s kupalištem u uvali Saluga, zimskim bazenom s grijanom morskom vodom, dizalom i kinodvoranom. Sklon tehnološkim novinama, većinu građevina dao je izgraditi u armiranom betonu, a s kopna je vozio prvi putnički brod s dizelskim motorom na svijetu. Radi podizanja kvalitete putovanja ishodio je 1911. uvođenje spavaćih kola na željezničkoj pruzi Beč—Pula, a u promidžbene svrhe tiskao 1910–14. tjednik Brioni Insel Zeitung. Organizirao je redovite glazbene i kulturne priredbe, športska natjecanja te osnovao farmu nojeva i zoološki vrt za aklimatizaciju egzotičnih životinja, koje su se potom odvozile u europske gradove. Od malaričnoga je otočja stvorio poželjno klimatsko lječilište i elitno europsko turističko odmorište. Objavio je memoarsku prozu Aus den Erinnerungen eines alten Österreichers (Beč 1918; njemačko-hrvatska izd. Pula 1993, 2005, 2006²). U povodu 100. obljetnice njegova dolaska na Brijune ondje je 1993. postavljena izložba. Nakon njegove smrti imanjem je upravljao sin Karl (1872–1930); zbog političkih je pritisaka, gospodarskih prilika i loših poslovnih poteza počinio samoubojstvo, a Brijuni su 1936. prešli u državno vlasništvo.
LIT.: P. Preradović ml.: Erinnerungen an Brioni und die Kupelwiesers. Morgenblatt, 45(1930) 313, str. 9. — I. Blažević: Paul Kupelwieser – promotor brijunskog turizma. Godišnjak Hotelijerskog fakulteta u Opatiji, 1(1993) str. 273–277. — M. Manin: O djelatnosti Paula Kupelwiesera u Istri. Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, 1995, str. 35–41. — I. Rudelić: Povijest medicine u južnoj Istri. Pula 1997. — G. B. Goldstein i Z. Mavar: Izgubljeni sklad secesijskog ansambla. U: Brijuni. Zagreb 2003, 32–40. — M. Urošević: Od pustih škoja stvorio je raj. Ibid., str. 14–22. — V. Begović i I. Schrunk: Brijuni. Prošlost, graditeljstvo, kulturna baština. Zagreb 2006. — S. Fatović-Ferenčić: Brijuni Archipelago – Story of Kupelwieser, Koch, and Cultivation of 14 Islands. Croatian Medical Journal, 47(2006) 3, str. 369–371. — M. Lenz Guttenberg: Izgubljeni raj – Brijuni. Zagreb 2007.
Dubravka Mlinarić (2013)
