KURJAKOVIĆ

KURJAKOVIĆ (Krbavski knezovi, Kurjaković Krbavski), velikaška obitelj (XIII–XVI. st.). Grana roda Gusića, pripadnici koje su u vrelima zabilježeni kao de Coriach, de Curiaco, Curiacovich. Pripadali su najistaknutijim velikašima srednjovjekovne Hrvatske, posjedovali utvrde i županije, u središtu kojih je bila Krbava, i nosili naslov krbavskoga kneza (comes Corbavie), što im je na stanovit način postalo dijelom imena. Početni im je uspon povezan s upravnom službom u doba prijepora oko nasljedstva krune sv. Stjepana potkraj XIII. st. te s rodbinskom svezom s knezovima Bribirskim. Nasljednu su kneževsku vlast sačuvali na trusnom području kraljevskih i mletačkih te probitaka hrvatskih i bosanskih velikaša. Od pol. XIV. st. ulaze u kraljevsku službu te su jedan od glavnih kraljevih oslonaca do pol. XV. st., osobito za protudvorskoga pokreta. O njihovoj gospodarskoj moći svjedoči npr. pohrana novca u Mlecima te razgranata trgovačka djelatnost u Bagu (Karlobag) i Obrovcu. Ženidbama su bili povezani s najistaknutijim plemićkim rodovima i obiteljima, imali mrežu familijara i podanika. U njihovoj su vlasti bile Krbavska, Lička, Bužanska, Humska i Nebljuška županija te više područja i gradova u Kninskoj. Do pol. XIV. st. središte im je bio grad Turan, potom Počitelj i Komić, a u XV. st. bitnu ulogu ima i grad Krbava (Udbina). Promjenom društvenih prilika, osobito novom organizacijom državne vlasti, političkim pritiscima, depopulacijom i gospodarskim propadanjem zbog turske ugroze i prelaska na ratno gospodarenje te najposlije pomanjkanjem muških potomaka obitelj od pol. XV. st. postupno gubi značenje. — Začetnik obitelji Kurjak (Cirijak), vjerojatno suprug jedne od kćeri bana Pavla I. Bribirskoga, spominje se kao krbavski knez 1298. za spora oko posjeda u Krbavi i u selu Domakovcima (Lučka županija) s krbavskim plemićima Gvidom, Desinom i Pribislavom, sinovima Jakova iz roda Gusića (banski sud u Vrani presudio je da Kurjak treba vratiti posjede). Iako iz roda Gusića, srodstvo mu s ostalim pripadnicima nije utvrđeno, niti je poznato je li podrijetlom bio iz Krbavske ili Lučke županije. Ne može se sa sigurnošću utvrditi ni je li bio živ kad je ban Pavao 1307. rapskoj općini dopustio trgovati u svim krajevima pod Kurjakovom vlašću, jer se u ispravi iz 1304 (doduše prijepornoj) spominje kao pokojni. Tada je među velikašima koji su s banom Pavlom sudjelovali u mirenju sa Skradinom kao krbavski knez zabilježen njegov sin Budislav (spominje se do 1346). Budislavov je sin Salamun (Salomone) 1312. među svjedocima u darovnici bana Mladina II. O povezanosti s knezovima Bribirskim svjedoči brak Kurjakove kćeri Jelene (spominje se do 1350) s knezom Vukoslavom Hrvatinićem. Do 1320-ih Budislav je najistaknutiji među Kurjakovim sinovima, s kojima je bio među najuglednijim i najmoćnijim hrvatskim plemićima te vjerojatno vladao čitavom Krbavom. Odraz njihova istaknutoga položaja nazire se u sukobima što su ih 1316–17. uz kneza Nelipca imali s banom Mladinom II. Čini se, međutim, da zbog toga nisu posve pali u banovu nemilost, premda je nedvojbena njihova težnja da izađu iz okrilja Bribirskih. Potvrđuje ju i izbor Budislava za šibenskoga potestata, nakon Mladinova nepotpuna obračuna s pokušajem Šibenčana da ga svrgnu 1319. Budislav se u toj službi spominje 1320–21. Njegov brat Pavao (u. 1340) zabilježen je među svjedocima posjedovnoga spora pred Mladinom 1322. Prema kronici Mihe Madijeva, braća su se najposlije oko pol. 1322. ipak udružila s hrvatskim i bosanskim velikašima te slavonskim banom Ivanom I. Babonićem, kraljevim pristašom, u savez protiv Mladina. Premda izvori ne potvrđuju sudjelovanje braće u konačnom sukobu kraj Bliske (Blizna kraj Trogira), kao ni njihov doticaj s kraljem Karlom I. Robertom za boravka u Hrvatskoj nakon Mladinove propasti, o tom je razložno pretpostavljati. Vjerojatno je tada u kraljevu službu stupio Grgur (spominje se do 1360), Kurjakov sin i osnivač ugarskoga ogranka obitelji, što se 1324. spominje kao vitez kraljevskoga dvora, župan Fejéra i kaštelan Hasznosa. Istodobno su braća zauzela Bag i podijelila ga s rođakom, knezom Petrom Disislavićem. Za trvenja hrvatskih velikaša nakon Mladinove propasti braća su pristala uz kneza Nelipca te su u lipnju 1324, u savezništvu s Jurjem Mihovilovićem, Šibenikom i Trogirom, pobijedili postrojbe Jurja II. Bribirskoga, knezova Krčkih i Zadra, kojima je pomagao i ban Stjepan II. Kotromanić. U pol. 1326. s istim saveznicima porazili su slavonskoga bana Mikca. Tom je prilikom navedeno da je knez Nelipac suprug njihove sestre Vjekoslave (Velislava, Vladislava; spominje se 1344–46). Nakon sukoba u Hrvatskoj je ojačala vlast kneza Nelipca, a braća su postala kraljevi nevjernici (tako ih naziva 1330) te je Grgur najkasnije tada izgubio službe. Istodobno su se za braću trajno zanimali Mlečani, ponajprije zbog brige za dalmatinske stečevine. God. 1332. pišu im, nazivajući ih svojim građanima, u svezi s nekim poteškoćama u Ninu, a 1333. traže Grgurovo posredovanje u šibenskim nevoljama s Isanom Nelipčićem. Braća su vjerojatno 1333. sudjelovala i u vojnim sukobima oko Klisa protiv Bribirskih, a Grgur se spominje kao mogući arbitar u mirovnom sporazumu između Bribirskih i Splita. Do 1340-ih pomoć u očuvanju položaja najčešće su nalazili priklanjanjem jednoj od sukobljenih strana, hrvatskim velikašima, Mlecima ili kralju. Potvrdili su 1334. pripadnicima roda Lapčana pravo uživanja posjeda Grabovnik, koji je nekoć predak Lapčana kupio od kneza Slovinje, prethodnika braće (a predecessore nostro comite Slovigna), u vrelima zabilježenoga u prvoj četvrtini XIII. st. i u dijelu literature pogrješno držanoga za krvnoga pretka Kurjakovića. O ugledu braće svjedoči pismo kojim papa Benedikt XII. 1337. od njih traži da pomognu istražiteljima krivovjerja u Bosni i knezu Nelipcu protiv bana Stjepana II, glavnoga branitelja i pomagača krivovjeraca. Pismo odaje narušene odnose braće s Nelipcem, što će postati razvidno Grgurovom pomirbom s kraljem na poč. 1338. te trajnim pregovorima braće s Mlečanima. Tako su Mleci 1340. uzalud nastojali oko protukraljevskoga saveza braće s ostalim hrvatskim velikašima, a 1341. Budislav i Grgur sklopili su savez sa Šibenikom, obvezavši se na njegovu obranu. Grgur je 1343. ušao u kraljičinu službu; u listopadu su se kralj Ludovik I. Anžuvinac i Mlečani dogovorili da će biti uključen u mir ako plati jamčevinu. Nakon smrti kneza Nelipca 1344. Budislav i Grgur pristali su uza sestru Vjekoslavu i nećaka Ivana Nelipčića, no pred nastupom slavonskoga bana Nikole I. Bánffyja najposlije su se u srpnju 1345. pomirili s kraljem, premda su i dalje pregovarali o savezu s Mlečanima. O posebnom odnosu s njima svjedoče i zbivanja za mletačke opsade Zadra. U kolovozu 1345. Mlečani pokušavaju sklopiti savez s braćom, u rujnu im se ispričavaju za štete učinjene na njihovim posjedima, u studenom odbijaju poticaje Mladina III. Bribirskoga na pljačkanje njihovih posjeda, a u veljači 1346. nalažu zapovjednicima da se ne sukobljuju s Budislavom, osobito ne s Grgurom, s kojim su u svibnju pokušali konkretizirati savez. U prvoj pol. 1347. Grgur s kraljevim postrojbama sudjeluje u sukobima s Mladinom III. oko Klisa, a u srpnju nudi se Mlečanima kao posrednik u mirenju s kraljem. God. 1348. bio je u pratnji kraljice Elizabete u Napulju, 1353. na saboru u Kninu obvezao se na plaćanje desetine Kninskoj biskupiji, 1355. izvješćuje Mletke o mogućem kraljevu pohodu na Zadar te, čini se, nastoji oko njihove pomirbe. Neutralan položaj zadržao je i za Ludovikova rata s Mlecima 1356–58, zbog čega ga je kralj na poč. 1358. zatočio u utvrdi Leva (Léva, Levice) u Županiji Bars te mu oduzeo imovinu (među ostalim, kuću kraj crkve sv. Stošije u Zadru). U lipnju je iz zatočeništva, u strahu za život, molio dužda da, dok ne sastavi oporuku, njegovu imovinu u Mlecima ne daje njegovim sinovima, napose ne Jurju (spominje se 1352–90). Istodobno mu je ban Ivan Ćuz oduzeo četvrtinu sela Biljana (Lučka županija), a selo Brdare dodijelio pripadnicima roda Prkalj. God. 1360. Grgur moli dužda da u kralja opovrgne kako je djelovao u korist Mletaka te da mu po Jurju pošalje novac. Imao je posjede u Obrovcu 1340, posjedovao selo Trnovo te vjerojatno Veljane i Kobiljeglavić 1349. — U sljedećem naraštaju obitelj se podijelila na nekoliko ogranaka, a neki su Kurjakovići obnašali službe u Slavoniji i Ugarskoj. God. 1352–56. Juraj se spominje kao kraljev kaštelan utvrde Dobra Kuća (Križevačka županija), 1358. sa suprugom Elizabetom prima od goričkoga kneza Meinharda u zalog utvrdu Rašpor, 1385. bio je sudionik izaslanstva upućenoga po Luja, orleanskoga vojvodu i zaručnika kraljice Marije, a 1390. izaslanik bosanskoga kralja Tvrtka I. Splićanima. Njegov sin Grgur (spominje se do 1413) vlasnik je 1391. posjeda Garešnice, a oporukom 1393, u kojoj je naslovljen kao knez Garešnice i vlasnik posjeda Athinazenthmarthon (P. Engel poistovjećuje ga s nekadašnjim imanjem Gregurjevina kraj Voćina), ostavlja supruzi Katarini Gorjanskoj, sestri palatina Nikole I, novčane pologe u Mlecima i Zadru te posjede Garešnicu i Zentmiclous. Jurjevu je bratu Budislavu kralj Ludovik I. za vjernu službu darovao 1379. posjede Gornji i Donji Zakan (Županija Somogy), a iduće ih je godine potvrdio njegovoj udovici Elizabeti i sinu Nikoli (zvan Zakanjski; spominje se do 1413). Elizabeta je na poč. 1384. kao sinova skrbnica od mletačkih oblasti dobila znatan udio od svote što ju je Grgur bio založio u Mlecima. Nikola je s bratićem Grgurom ponovo tražio isplatu novca iz Mletaka 1393, što je, čini se, Grguru isplaćeno 1394 (dio glavnice isplaćen mu je i 1413). Nikola je sudjelovao u bitki kraj Nikopola 1396, pobratimio se 1399. s nekim somogyskim plemićima, 1406. kupio posjede Kakonya, Zenthtrinitas i Legrad (Županija Somogy), 1408. od kralja dobio posjed Derze (Virovitička županija). Njegov sin Ladislav spominje se 1436, a ostavio je kćeri Uršulu, Jelenu i Nestu. — Čini se da je Budislavov sin Grgur (1360–64) bio jedan od prisežnika što su uz kraljicu Elizabetu rješavali pravne poslove u Zadru 1360, koje se godine spominje i Budislavova udovica Ana. Pri darivanju crkve Blažene Djevice Marije na brdu Turnu (Turan) 1364. spominju se Budislavovi sinovi Toma (u. 1401), Nikola (spominje se do 1388), Fredul, Karlo (u. oko 1377) i njegov sin Pavao (spominje se do 1402), Grgur i njegov sin Karlo (u. 1422) te Pavlovi sinovi Budislav, Ivan, Dujam i Grgur. Od izdanaka posljednjih Budislavov sin Nikola zabilježen je sa suprugom Anom Bátori 1378, a njihov sin Juraj i kći Katarina (supruga Andrije Liskovačkoga) 1393. Uz Nikolu i Tomu spominju se 1377. njihov brat Butko (u. 1401) te nećaci im Pavao i Karlo. Toma i Nikola bili su svjedoci bračnoga ugovora princeze Jadvige, kćeri Ludovika I, i austrijskoga vojvode Vilima Habsburgovca 1380. Te je godine, uz Tomu, Pavla i Karla, kao pristav banskoga suda u Zadru zabilježen Butko. God. 1382. on se zakleo u svoje te u ime braće i nećaka na vjernost kraljicama Elizabeti i Mariji. Pripadnici obitelji vjernost su potvrdili za protudvorskoga pokreta; u svibnju 1387. sudjelovali su s pristašama kralja Žigmunda u napadaju na Ivana Paližnu, što se utvrdio u ličkom Počitelju, te su potom vjerojatno opsjedali Novigrad, gdje je bila zatočena kraljica Marija. Ona je nakon svojega oslobođenja 4. VI. 1387. imenovala Butka dvorskim županom te u selu Dolcu izdala ispravu ovjerovljenu njegovim pečatom. U listopadu su Toma i Butko preporučili dalmatinskim općinama novoizabranoga vranskoga priora Alberta Lučenečkoga i njihova izaslanika, upućenoga da ishodi pomoć općina pri preuzimanju Vrane od Ivana Paližne. Vjerojatno su sudjelovali u sukobima s postrojbama bosanskoga kralja Tvrtka I. i Paližne oko Vrane i Nina. Kad su 1387. Toma, Butko, Pavao i Karlo potvrdili povlastice Bagu, naslovljeni su kao knezovi Krbave, Like, Bužana i Baga, a vjerojatno su bili i jedini vlasnici Obrovca. Karlo je 1387. imenovan kraljičinim glavnim izvikivačem, a negdje u to doba kraljica je Kurjakovićima založila Bužansku županiju. Između 1385. i 1388. Nikola, Karlo i Toma oduzeli su neke pokretnine krbavskomu biskupu Nikoli, a spominju se njihovi posjedi u okolici Nadina i Tršćana. God. 1388. uzalud se nastojalo knezove uključiti u savez Splićana s hrvatskim velikašima. Nikolin sin Ivan (spominje se do 1418) bio je od listopada 1388. do 1395. kraljičin stolnik, a od veljače 1397. do 1402. i 1406–18. kraljev stolnik. God. 1389. razvidno je stanovito distanciranje Kurjakovića od ostalih kraljevih saveznika, ponajprije zbog prijepora s Ivanom V. Krčkim Frankapanom. Čini se da je u pozadini Frankapanove tvrdnje da su ga oni ocrnili pred kraljem bilo nastojanje oko područja vlasti Kurjakovića, jer je te godine uzalud tražio mletačku pomoć protiv njih. God. 1390. spominje se Butkova kći, a 1391. on je jedan od kraljevih delegiranih sudaca u sporu Ivana Borše, kraljevskoga kaštelana Ljubča, i ninske općine. Karlo je 1393. od kralja na doživotno uživanje dobio utvrdu Čeklis (Bernolákovo, Požunska županija), a Toma i Butko zabilježeni su kao knezovi Krbave, Like, Bužana i Pročaja. Prema kronici Pavla Pavlovića, Butko je bio hrvatsko-dalmatinski ban 1393–94, što druga vrela ne potvrđuju. U siječnju 1394. Butko i Karlo potvrđuju prokraljevski savez sa Zadrom, Pavao je jedan od izvršitelja Boršine oporuke u listopadu, kad splitski nadbiskup, na molbu Tome i Butka, dijeli oprost pohoditeljima crkve sv. Katarine, što su ju knezovi dali sagraditi kraj Novigrada. Butko je 1395. svjedočio poništenju sporazuma nadbiskupa i Ivaniša Nelipčića o plaćanju desetine na kneževim posjedima te na tri godine u podzakup uzeo četvrtinu zakupa kraljevske komore soli i tridesetine u Hrvatskoj i Dalmaciji. U svibnju 1396. Butko i Pavao sudjeluju s najuglednijim kraljevskim službenicima na saboru u Ninu. U siječnju 1397. Pavao i Karlo među kraljevim su izaslanicima u Zadru, a u veljači kralj Žigmund za povratka iz Nikopolske bitke kraće boravi u njihovu gradu Komiću. Pavao se 1398, a Karlo 1399. spominje u nekim prijeporima. Butko je 1400. platio Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću da ne napada Pavla Zrinskoga. U travnju 1401. kralj je naložio Pavlu, Butkovim sinovima Petru (spominje se do 1411) i Franku (spominje se do 1436) te Tominoj udovici Elizabeti Zrinskoj i njezinim kćerima da pred Kninskim kaptolom od Pavla Zrinskoga prime novac za Bužansku županiju. Čini se da unatoč isplati Zrinski nije uspio preuzeti županiju, jer je 1402. kralj intervenirao u njegovo ime. Tom su prilikom uz Karla, Petra, Franka, Tominu udovicu Elizabetu i njezine kćeri bili Pavlovi sinovi Karlo (spominje se do 1453) i Toma (spominje se do 1460). Petar se 1402. spominje u Komiću u svezi s prodajom neke zemlje zadarskomu plemiću Gabrijelu Nozdronji. Papa Benedikt IX. podijelio je 1401. Karlu i njegovoj supruzi Katarini, kćeri bosanskoga bana Vuka Vukčića, oprost zbog braka unatoč srodstvu unutar četvrtoga koljena. Karlo i Ivan bili su među potpisnicima nasljednoga ugovora između kralja Žigmunda i Habsburgovaca. Kralj Ladislav Napuljski svojim je pristašama darovao 1403–04. posjede Kurjakovića u Ostrovičkoj županiji te Novigrad, a 1406. sve njihove posjede Sandalju Hraniću Kosači. Žigmund je 1403. imenovao Karla kaštelanom Višegrada (službu obavljao do 1409). Papa Inocent VII. odobrio mu je 1404. brak s Margaritom, vjerojatno nećakinjom Hrvoja Vukčića, kojega je 1405. ovlastio da brak poništi ako utvrdi da su supružnici u srodstvu do trećega koljena. God. 1405. Karlo je imenovan i svjetovnim upraviteljem Biskupije Vác, a 1408. dobio je naslov vrhovnoga rizničara te s Ivanom postao članom Društva zmaja, saveza najužega kruga velikaša. Kao slavonski i potom dalmatinsko-hrvatski ban (do 1411) sudjelovao je 1409. u zbivanjima oko mletačkoga zauzimanja Zadra; u kolovozu pregovarao sa Zadranima o miru, a u rujnu su mu oni vratili neke posjede oko Novigrada. Nastojao je potaknuti dalmatinske gradove na otpor Mlečanima, a vjerojatno je 1410. sudjelovao i u napadajima na tad Sandaljevu Ostrovicu i Skradin. U siječnju 1411. s Petrom i Frankom osnovao je hospital sv. Marije Magdalene u bužanskoj župi Djevice Marije i u posjed mu darovao selo Hrvačanu (Cherwachiana). U rujnu je pak ratovao oko Ostrovice i Vrane te Mlečanima oduzeo Skradin. U pol. 1412. bio je među uglednicima na svečanostima u povodu Žigmundova ugovora s poljskim kraljem Vladislavom II. Jagelom. Kao svjedok isprava kralja i njegovih najviših službenika spominje se 1410–11. i 1413–14. Oko 1417. kralj ga je izabrao za stalnoga člana vrhovnoga kraljevskoga suda, a 1422. pratio ga je na sabor Carstva u Nürnberg. — God. 1414. u Aachenu je Ivan s Jurjem (spominje se do 1439) pribivao krunidbi Žigmunda za kralja Rimljana. Vjerojatno je Juraj istovjetan s kraljevim zastupnikom i svjedokom u rješavanju nekoga posjedovnoga spora 1426. te županom Županije Zólyom (Zvolen, Sohl) i službenikom kraljice Barbare Celjske 1427–30. Njemu i Ivánku (spominje se do 1439) kralj je 1435. darovao utvrdu Tátika (Županija Zala), a 1439. kao kraljičin meštar dvora bio je među svjedocima kad je kraljica Elizabeta predala krunu sv. Stjepana ugarskim staležima. God. 1442. spominju se njegova udovica Agata, možda istovjetna s kćeri Pavla Zrinskoga, i sinovi Pavao i Nikola (spominje se do 1450) kao vlasnici kaštela Dobronya (Dobrá Niva, Županija Zólyom). Pavlov sin Grgur spominje se kao gospodar Mrsinja 1468, a njegov sin Nikola kao darovatelj 1486. i 1489, kad su uz njega sinovi Petar, Juraj i Nikola. Juraj, gospodar utvrde Lipcse (Slovenská L’upča, Županija Zólyom), pribivao je Ugarskomu saboru 1504, bio kraljev izaslanik 1504. i 1507. te jedan od pratitelja mletačkoga izaslanika u Hrvatskoj 1509. Petar je pak naslijedio Mrsinj, gdje se na poč. XVI. st. spominje kao zapovjednik svojih konjanika. Juraj i Ivánka vjerojatno su bili Karlovi sinovi, premda tomu u vrelima nema potvrde. Posljednji se od 1434. navodi kao kraljičin meštar dvora i izvjestitelj, a od 1438. kao kaštelan Solymára (Županija Pilis). Njegov sin Grgur (spominje se do 1461) bio je kapetan Lipcse 1441–60. Grgurova supruga Sofija Necpáli spominje se 1447, a sin Kristofor 1460. — Nikoline kćeri Ana (udovica Babonega Babonića Blagajskoga) i Magdalena (supruga Marka Kladuškoga) te njihova nećakinja, Ivanova kći Marija (supruga Šimuna, sina Marka Kladuškoga), spominju se 1431. pri uvođenju u posjed selâ u području kaštela Bušević (Zagrebačka županija). God. 1434. Ana u ime sestara Magdalene i Marije (udovica usorskoga vojvode Vukmira Zlatonosovića) te nećakinja Marije i Katarine prodaje te posjede Antunu I. Baboniću Blagajskomu i njegovim sinovima. — Franko je 1414. bio među velikašima u pratnji kralja Žigmunda na ekumenskom koncilu u Konstanzu. Spominje se i 1425. pri prodaji posjeda Jarinsko i mlina Ponikve Vidu, sinu Ivana od Gomiljana iz roda Lapčana, kojemu je 1436. založio još neke posjede u Jarinskom. — Karlo Pavlov, kraljevski vitez, dobio je 1414. papino dopuštenje za brak s Margaretom Nelipčić unatoč srodstvu unutar četvrtoga koljena, te vjerojatno u miraz Odorje i Zvonigrad. S bratom Tomom spominje se i 1426, a 1430. pred Kninskim kaptolom u svoje te u ime Ivánke, Jurja, Nikole i Franka sklapa obrambeni savez s Ivanišem Nelipčićem. Tom se prilikom u vlasništvu knezova navode županije Krbavska, Lička, Bužanska i Lapačka. God. 1432. Karlo, Toma i Franko pod Počiteljem potvrđuju povlastice Bagu, a 1434. prema dogovoru s Mlečanima postaju vlasnici sela Grifna te im je dopušten izvoz vina i ulja iz Zadra. Toma se spominje kao kraljevski vitez i namjesnik u službi podbana 1435, a s bratom Karlom u svezi s banskim ovlastima nad njihovim Vlasima 1441. God. 1442. i 1445. nastojali su zaštititi podanike, osobito u Bagu i Obrovcu, s obzirom na trgovačku politiku Mletaka. Pažani su se pak višekrat tužili mletačkim oblastima da im knezovi na području svoje vlasti onemogućuju trgovinu. Toma je 1435. bio kraljevski svjedok, 1442. potaknuo je dogradnju grada Ripča, gdje je pred njim, kao humskim i nebljuškim knezom, riješen neki spor 1447. Pod Počiteljem 1446. njegovi sinovi Ivan (spominje se do 1483) i Grgur (spominje se do 1468) za zasluge u službi daruju Ivanu Jurislavovu iz roda Mogorovića Badučevo Selo u Lici. Njegova pak kći Jelena (spominje se 1439–49) bila je supruga Ivana iz banske grane Gorjanskih. Od pol. XV. st. djelovanje knezova stiješnjeno je između mletačkih i kraljevih nastojanja te zbog turske ugroze i sukoba s hrvatskim velikašima, osobito Frankapanima. Pri ponovnoj potvrdi privilegija Bagu 1451. uz Ivana su bili Karlovi sinovi Pavao (spominje se do 1469) i Karlo (u. 1493). Potkraj 1452. ili na poč. 1453. Grgur pljačka šibenski kraj i gradi utvrdu Kličevac (Kličevica kraj Benkovca, Lučka županija). God. 1453. mletački izaslanik u Bagu pregovarao je s Tomom, Ivanom, Grgurom i Pavlom. Knezovi su se obvezali na naknadu štete mletačkim podanicima u šibenskom kraju i da ne će proširivati Kličevac, ali i zahtijevali povrat zauzetoga dijela Lučke županije. Mlečani su Karlu i Tomi dopustili, uz neke ustupke u Luci, da stanovnici Baga i Obrovca trguju na sajmovima u Senju i Rabu te zahtijevali prestanak napadaja na Šibenčane iz Kličevca. Na opetovane zahtjeve knezova, dopustili su, uz nepovoljne uvjete, trgovanje sa zapadnojadranskim područjem, ali su im dovoz soli s Paga u Obrovac zabranili. Knezovi su 1453. bili uključeni i u sukob velikaša oko Ostrovice – koju im je kralj Ladislav V. Postum Habsburgovac dodijelio kao baštinu podbana T. Tvrtkovića – te pozicioniranja oko stjecanja naslova hrvatskoga bana. Napose su se sukobljivali s Janom Vitovcem, vojskovođom Ulrika II. Celjskoga, pa su Toma i Grgur nakon početnih uspjeha u pol. 1454 (bez tražene mletačke pomoći u oružju) morali predati Ostrovicu. Grgur je povrh toga ušao u službu Celjskoga, zbog čega su mletačke oblasti zahtijevale njegovo uhićenje. U pol. 1454. Mleci su držali knezove odgovornima za otmicu zadarskoga plemića Benedikta Galellija, kojega je zatočio kaštelan Ripča, pa su bili upleteni u podmirivanje duga za njegov otkup. U ožujku 1455. knezovi su nudili Mlečanima primirje (čak i da budu njihovi plaćenici) te ponovo tražili povrat jurisdikcije nad seljacima na području mletačke vlasti. Te su se godine sporazumjeli s ninskim biskupom u svezi s desetinom u Lici. Grgur je 1456. bio u Beogradu uz Celjskoga kad ga je usmrtio L. Hunyadi, a 1457. u svezi s oživljenim nastojanjima oko Ostrovice pljačkao je zadarsko područje, u njezinoj blizini podignuo vlastitu utvrdicu te ju najposlije i osvojio. Ivan se pak te godine u Mlecima žalio na daće koje zadarski rektori nameću podanicima knezova i na česte prebjege na područje pod mletačkom vlašću, zahtijevao odštetu te izvijestio o dodatnom utvrđivanju Kličevca zbog opasnosti od Turaka (Mlečani su tvrdili da opasnosti nema). Mlečani su, vjerojatno zbog odštete Galelliju, zaplijenili 1459. Tomino selo Režane (Lučka županija) te ga unatoč prosvjedima knezova prodali na dražbi 1460, zbog čega je Toma zauzeo selo Raštević (Lučka županija) Ivana Grisogona, što je izazvalo dugotrajni spor (neuspjelo se rješavao 1467, 1470. i 1475). Ivan je u prvoj pol. 1460. dobio od Mletaka dopuštenje da nekoj plemkinji u zamjenu za njezin kaštel u blizini Ostrovice, tad u vlasti bana Pavla Špirančića od kojega mu je prijetila opasnost, dade svoje zemlje na zadarskom području. Istodobno se sporio s knezovima Posedarskim oko nekoga tjesnaca. Mlečani su 1461. uzalud nastojali oko saveza protiv Špirančića, u kojem su trebali biti i Kurjakovići. Knezovi te godine ponovo potvrđuju povlastice Bagu i tom se prilikom Toma spominje kao pokojni. U pol. 1462. Karlo je uz Ivanov pristanak oteo i zatočio krbavskoga biskupa Nikolu Modruškoga, za kojega je u srpnju posredovao zadarski nadbiskup M. Vallaresso. Iz nadbiskupovih pisama biskupu i Ivanu razvidno je da su knezovi taj čin poduzeli želeći da biskup u pape zagovara povratak sjedišta biskupije u Krbavu (papinskom bulom prenesena u Modruš 1460) ili osnivanje samostalne biskupije na području njihove vlasti. Za biskupovo su puštanje tražili jamstvo ispunjenja zahtjeva, ali i zagovor za odrješenje zbog otmice. Na molbu pape Pija II. u slučaj su se umiješali Mleci te vjerojatno potkraj srpnja knezovima uputili izaslanika. Knezovi su odustali od većine zahtjeva i za biskupovo oslobađanje tražili samo mletačko jamstvo da biskup protiv njih ne će ništa poduzimati. To je papa prihvatio i u kolovozu naredio opatu benediktinskoga samostana sv. Jurja Koprivskoga da Karla i njegove familijare odriješi izopćenja i sviju drugih crkvenih kazna. U prosincu je Karlo majci Margareti založio posjede u selima Tršćane i Buković (Lučka županija). Kralj Matija Korvin 1463. je, na zahtjev Mlečana, zapovjedio knezovima da prestanu utvrđivati Kličevac zbog mogućega narušavanja prijateljskih odnosa Kraljevstva i Republike te da za sve buduće radove moraju dobiti pristanak mletačkih oblasti. Karlo je 1464. prodao Jurju i Pavlu pokojnoga Vida iz roda Lapčana dio zemlje u selu Jarinsko, a Grgur s njima zamijenio neke čestice (Ivan je svoj dio toga posjeda prodao 1467, a Grgur dao u zalog 1468). God. 1465. Karlo je prodao ždrijeb zemlje u selu Bukoviću plemiću Hreljcu Petričeviću, 1466. kralj je, prijeteći banovom intervencijom, naložio Ivanu da vrati neke posjede što ih je oteo u selu Jagodno, 1468. Karlo je prodao Ivanu Benkoviću, kaštelanu Zvonigrada, posjede u selu Trnovo na zadarskom području. Ljeti 1468. ponovo su zaoštreni odnosi Mlečana i knezova. U Zadru su na smrt osuđena tri Ivanova podanika pa je knez opljačkao dio zadarskoga područja, uhitio mletačkoga časnika i njegove pratitelje te ih zatočio u Kličevcu. U studenom je postignut dogovor o puštanju zarobljenika i naknadi štete, dok je za oslobođenje podanika zbog kojih je prijepor nastao Ivan morao tražiti dopuštenje središnjih mletačkih oblasti (riješeno na poč. 1469). Za zasluge u vojnim sukobima i službi knezovima Pavao je Ivanu Gusiću iz roda Mogorovića darovao 1468. posjede u Paprčanima te ždrijeb zemlje u Tršćanima. U istom je selu te godine prodao posjede braći iz roda Mogorović iz Srijana. U prosincu 1468. i siječnju 1469. Mlečani su nastojali pomiriti knezove Frankapane Senjske s knezovima Krbavskim radi protuturske obrane, a tom je prilikom spomenuto i da je Krbava sve nenastanjenija. Istodobno su se knezovi sporili s mletačkim oblastima oko ispaše između sela Škorobić i Ušalice. U veljači je izaslanicima Krbavskih u Mlecima odobrena pomoć u novcu i oružju, u travnju predana Karlu i Pavlu. U lipnju se u Ivanovo ime kličevački kaštelan žali na prebjege Morlaka na zadarsko područje, a Ivan uzalud traži u Republike zajam. Pavao je 1470. prodao kličevačkomu kaštelanu posjede u nekoliko sela zadarskoga područja, a Karlo braći Paladinić dio posjeda u Paprčanima. Potkraj 1460-ih jača pritisak kralja Matije na knezove, a 1468–69, 1472. i 1477. njihovo je područje izloženo turskim upadima. S kraljevim nastojanjem valja povezati boravak Ivana na njegovu dvoru, pri povratku s kojega ga je, čini se 1475, u Zrinu zatočio Petar Zrinski; vjerojatno su sa zatočenjem u svezi Ivanovo vraćanje duga Zrinskomu 1479. i pritužbe Slavonskoga sabora 1481. Karlo je 1474. prodao posjede u Tršćanima i na zadarskom području, Ivan je 1475. Jurju de Ventura oteo znatnu svotu novca i nije platio kupljenu robu, Karlovi su podanici 1477. opljačkali posjede zadarskih redovnica samostana sv. Dimitrija, a on je braći Mogorović iz Srijana darovao posjede na zadarskom području 1478. Te su godine izaslanici knezova uzalud tražili novčanu pomoć Mletaka, koji su ju uvjetovali mirom među hrvatskim velikašima, a kralj se Matija žalio Mlecima što vojno pomažu Karla. Čini se da je 1481. Bagom ovladao kraljev senjski kapetan Maroje Žunjević. Te godine Slavonski sabor spominje da je Ivan nepravedno utjerivao daću u Mutnici. On je 1483. radi dogradnje Kličevca prodao tri sela u Lučkoj županiji, a 1485. knezovi su darovali zemlje kraj sela Gladuše. Čini se da je Karlo 1490. kontaktirao s Maksimilijanom I. Habsburgovcem, 1491. s banom Ladislavom Egervárijem sudjelovao je u pobjedi nad Turcima kraj izvora Une, a 1492. bio jedan od potpisnika ugovora kojim su hrvatski plemići prihvatili nasljedni ugovor između Vladislava II. Jagelovića i Maksimilijana. S Ivanom VIII. Brinjskim Frankapanom nastojao je oko preuzimanja Senja 1493, a sam je opsjedao Obrovac koji je bio dospio pod mletačku vlast. Pritom su obojica surađivali s Turcima, a prema nekim vijestima postali i sultanovim podanicima. Prema Š. Klimantoviću, Karlo je umro neposredno prije Krbavske bitke, a J. Divnić ga u pismu papi Aleksandru VI. nakon Krbavske bitke spominje kao poginuloga. Njegovi potomci iz braka s Dorotejom Frankapan posljednji su izdanci obitelji (bratić mu Ivan u braku s Katarinom Iločkom – spominje se kao udovica 1493. i 1495 – nije imao potomaka). U veljači 1485. uz Karla se spominju sinovi Bernardin i → IVAN KARLOVIĆ. Doroteja je u drugoj pol. 1490-ih vjerojatno Turcima plaćala harač te istodobno nastojala oko pomoći Mletaka i Maksimilijana. God. 1499. spominje se u svezi sa zarobljivanjem nekih turskih uglednika kraj Kličevca. Njezina kći Katarina udala se za mletačkoga plemića Bernarda da Lezze 1498, kći Uršula bila je redovnica u dominikanskom samostanu sv. Demetrija u Zadru, a Jelena (spominje se do 1535), dvorska dama, supruga Jurja II. Kaštelanovića (vjerojatno se oko 1507. preudala za Nikolu Zrinskoga). God. 1534. Jelena se sporila s Klarom (u. 1541), vjerojatno sestrom, oko dijela nasljedstva. — P. Vitezović Ritter napisao je Tractatus de comitibus Corbaviae qui fuerunt de genere Gussich (Arhiv HAZU, sign. II. d 176), a I. Devčić pripovijetku Pad kneza Gregorija Kurjakovića (Zagreb s. a.).