KUS NIKOLAJEV, Mirko

KUS NIKOLAJEV, Mirko (Kus, Kus-Nikolajev; Miroslav), sociolog, etnolog i muzealac (Zagreb, 11. V. 1896 — Zagreb, 18. III. 1961). U Sarajevu polazio gimnaziju i trgovačku akademiju; kao član Središnjega odbora Srpsko-hrvatske nacionalističke omladine BiH (Mlada Bosna) nakon atentata na Franju Ferdinanda zatočen 1914–17. U Zagrebu 1919. maturirao i na Mudroslovnom fakultetu 1924. doktorirao tezom na tragu R. Avenariusa Psihobiološki problem evolucije i biologija vitalnih nizova, potom u Berlinu volontirao u Muzeju narodne umjetnosti do 1925, polazeći predavanja iz ekonomije, sociologije, antropologije i etnologije. Pristavši uza socijaldemokratske reformiste i surađujući s B. Adžijom i V. Haraminom, 1921–25. bio predsjednik Akcijskoga odbora Socijalističke omladine Jugoslavije, ponajviše se baveći publiciranjem. U Zagrebu bio službenik Radničke komore 1923–24, suplent u klasičnoj gimnaziji 1925–27, također od 1925. asistent i od 1927. kustos u Etnografskom muzeju; zbog osnutka Radničkoga teatra 1933. premješten u skopski Muzej Južne Srbije i otpušten, od 1934. opet referent i 1937–41. upravitelj Kulturno-prosvjetnoga odsjeka Radničke komore s knjižnicom (danas Knjižnica Božidara Adžije). Uhićivan za Banovine Hrvatske i u NDH 1941. i 1943, kad se zaposlio u knjižnici Glavnoga ravnateljstva za promičbu. Nakon rata osuđen za »kulturnu suradnju s okupatorom« (1946) te, kao »trockist«, za prijeratno »razbijanje jedinstva radničke klase« i »širenje fašističkih ideja« (1948), zatočen u Staroj Gradiški i Srijemskoj Mitrovici. Uvjetno pušten 1951. nakon intervencije U. B. Sinclaira, bio urednik u zagrebačkoj Seljačkoj slozi te od 1955. do kraja života knjižničar i urednik u Birotehnici. — Premda iz ideoloških razloga nije sustavno vrjednovan te iako mjestimice zapada u redukcionizam i eklekticizam, njegovu su sociološkomu opusu, temeljenu ponajviše na njemačkim, talijanskim, ruskim, donekle i francuskim te američkim autorima, i prije 1990. priznavane zasluge za promicanje struke u Hrvatskoj i Jugoslaviji, koje bi se – uz odgovarajući institucionalni okvir – zacijelo mogle označiti utemeljiteljskima. Osim K. Marxa, F. Engelsa i austromarksista te Avenariusa, ishodišta njegovih pogleda bila su i shvaćanja E. Haeckela te posebno E. Macha, što ih je umnogome činilo otvorenima provjeri, pa i mijeni. Uza sporadično zanimanje za antropometriju, već u Problemima biološke sociologije (1924) kritizirao je organicizam A. Schäfflea, rasnu teoriju i socijaldarvinizam, držeći da je od neprijeporne »prirodne zakonitosti« za društva bitnija »kulturna adaptacija«, odn. optimalna prilagodba na okolinu (I. I. Mečnikov), u kojoj i rat ima ulogu, ali ne kao sraz individualnih svojstava nego socijalnih organizacija (R. Goldscheid). U Sociologiji milieua (1929) eksplicitno funkcionalističke izvode o »životnoj sredini« i »materijalnoj reprodukciji«, nasuprot pojednostavljenomu odnosu »baze« i »nadgradnje«, dopunio je onima o značenju koreliranih »socijalno-psiholoških elemenata«, pri čem je osim intencijske svrhovitosti u obzir uzeo »prežitke primitivnih socijalnih forma«, zasnivajući svoje teze na Psihologiji gomile G. Le Bona. Iz takva metodološkoga sklopa, u kojem se isticalo značenje migracija i destabilizacijski utjecaj europske ekspanzije, proizašao je niz u Zagrebu tiskanih publicističkih tekstova, u kojima je analitički osudio rasizam i kolonijalizam (brošure Laž rasizma, 1934; Abesinija, 1935, suautor M. Magdić), »ekonomskom interpretacijom« obradio »socijalni profil« angažiranih književnika (Upton Sinclair, 1930; brošura Maksim Gorki, 1936) te istaknute pojedince kao »simbol napora ljudskog društva da ostvaruje nove i savršenije životne oblike«, instrument – ne sasvim pasivni – objektivnoga povijesnoga tijeka (brošure Karl Marx, 1930, Oliver Cromwel, 1936. i Kamâl Atatürk, 1939), iz čega će proizaći i opravdanost modernizacijskih diktatura, ako su, za razliku od one Staljina, u »narodnom interesu«, jer – prema njegovu zaključku – većina ne želi slobodu nego materijalnu sigurnost (Ljenjin, Trocki, Staljin, 1941). Drugi njegov tematski sociološki niz čine razmatranja o suvremenom radništvu i građanstvu, povezana s usponom fašizma, ali i nacionalnim pitanjem. U brošuri Građani kod nas (Zagreb 1935) pokušao je – pojednostavljeno, ali ne bez osnove – polazeći od gospodarskih odnosa, raščlaniti tri razdoblja jugoslavenstva, predvidjevši tobožnju pobjedu centralistički orijentiranoga krupnoga kapitala nad »regionalističko-separatističkim« srednjim slojem »sitnoburžoaskoga mentaliteta«, ujedno predvodnikom neosviještenoga seljaštva. Zbog prihvaćanja psiholoških čimbenika i širega povijesnoga konteksta (u to doba prikazuje radove S. Freuda, A. Adlera, V. Marcua) uvjerljiviji su, međutim, njegovi tekstovi o mijeni antikapitalističkih predodžba u one o židovstvu (brošura Antisemitizam bez maske. Zagreb 1935; uvod pretiskan u Novom Omanutu, 2012, 110), iracionalnoj privlačnosti fašizma (brošura Preko današnje stvarnosti. Zagreb 1936) i usponu nacionalsocijalizma (Hitler?, 1936), kojima je, među ostalim, upozorivši na fikcionalnost »narodne zajednice«, prognozirao neuspjeh u pomirbi rada i kapitala. Istodobno je, zaokupljen negativnim utjecajem tehnike na kulturu, već 1920-ih tragao za sinkretizmom znanosti, umjetnosti i duhovnosti te pojedinca i zajednice, posežući za autorima poput H. Bergsona, R. Steinera i – osobito oduševljeno – M. Vidovića (Na stazama duševne kulture, 1927), u svezi s čim je 1927. s I. Nevistićem, J. Kulundžićem i B. Širolom i uz potporu V. Dvornikovića pokušao utemeljiti Slobodnu akademiju za kulturu duha. Prosuđujući s osloncem na K. A. Wittfogela »kulturni razvoj proletarijata«, u heterogenoj zbirci U međuvremenu (1937) istaknuo je njegovu ovisnost o »građanskoj inteligenciji«, preporučivši, s druge strane, još u programatskoj brošuri Privatni namještenici. Kuda? (Zagreb 1935) ugroženim pripadnicima »staroga« (obrtnici) i »novoga« (činovnici) srednjega sloja povezivanje s radništvom te emancipaciju žena. U svezi s tim je u kontekstu rastakanja »patrijarhalnoga obiteljskoga života« – ustrajući na stvarnopravnoj uvjetovanosti monogamije – na tragu Ellen Key promicao »slobodnu ljubav«, pri čem bi se skrb o djeci prenijela na društvo (Moral dviju klasa, 1930), što je potaknulo polemike. Primjenjivije zamisli o »demokratiziranju privrede« uvedbom »radničkih vijeća« (proširenih stručnjacima i potrošačima) koja bi suupravljala »sredstvima za proizvodnju« (nasuprot privatnom ili etatističkom monopolu, nad njima bi postojalo samo državno, općinsko i zadružno vlasništvo) iznio je u knjizi Socijalizacija (1926), u kojoj se također zauzimao za Paneuropu, »kontinentalni blok evropskih nacija«. Na tom je tragu i njegovo izlaganje o »planizmu« H. de Mana u knjizi Mostovi elite (1940), prožeto razočaranjem u »klasne šablone« – slijedom J. Ortege y Gasseta, V. Pareta, G. Mosce, R. Michelsa, M. Webera i E. Rosenstocka Huessyja radnici za nj više nisu pristaše socijalizma iz uvjerenja, nego iz interesa, oni su ljudi mase, podložni uniformiranju i manipulaciji, a i granice među slojevima nejasne su; mjesto na »platonski internacionalizam« (uostalom, zaključuje, podređen SSSR-u), težište valja staviti na »narodnu zajednicu«, nadomještajući liberalno-demokratski »autoritet neosobnih institucija« osobnim autoritetom duhovne i tehničke elite pa i »kreativnom snagom političkoga mita«. Ističući neponovljivost engleskoga ustavnoga razvoja i zakočenost demokratskih država zakonitošću i stranačkim oprjekama, tezu o spoju »humaniziranoga nacionalizma i idealističkoga socijalizma«, s isticanjem C. Maurrasa, varirao je nakon uspostave NDH u knjizi Oblici i sadržina hijerarhije (1942), no bez osvrta na tadanju političku zbilju. Premda rubno, apologetika novoga europskoga poretka vidljivija je u trima djelima potpisanima Fran Nikolić, što mu se pripisuju iako okolnosti njihova nastanka nisu razjašnjene. Zbog kompleksnosti uvida i introspektivne sastavnice, knjige Novo pokoljenje i komunizam (Zagreb 1942) te Intelektualci, komunizam i narod (Zagreb 1943) nadilaze zadani ideološko-promidžbeni okvir, a promišljanja o obrtničkom radu (»veleobrt proizvodi robu – obrt proizvodi kulturna dobra«), izložena u brošuri Obrtnici u novom poretku (Zagreb 1944), na tragu su njegove preporuke o državnom poticanju nesamostalnoga obrta temeljenoga na umjetničkim tradicijama (brošura Problemi hrvatske kućne radinosti. Zagreb 1942). U to doba, navodi se, u Zagrebu je sastavio i brošure Tko su partizani? (1943, pseud. Br. Perović) i Od proletera do radnika (1945) te, s A. Ciligom i T. Mortigjijom, priručnik Komunistička stranka. Nacrt razvoja i ustrojstva (1944). — O navedenim temama, uključujući sindikalni i socijalistički pokret, gospodarska i politička zbivanja te osvrte na epistemološku literaturu, aktivističku i ratnu književnost, u međuratnoj periodici objavio je oko 800 članaka, od kojih se množinom izdvajaju oni u Pravdi, Zvonu, Universumu, Slobodnoj tribuni, Slobodnoj riječi, Jugoslavenskoj njivi, Crvenom kalendaru (urednik 1923), Orkanu (urednik 1924), Bankarstvu, Vijencu, Riječi, Privatnom namješteniku, Radničkom glasniku, Socijalnoj misli (suurednik 1933) i Novoj Evropi, a urednički je pridonio i listovima Čovek (1919; pokretač), Naš pogled (1922) i Pregled (1927). Neujednačen u vrjednovanju biološke osnove (odobrio eutanaziju i sterilizaciju »inferiornih elemenata«; Bankarstvo, 1927, 1–2), za NDH, među ostalim u Spremnosti, Hrvatskom narodu, Novinama i Novoj Hrvatskoj, osim o načelnim prednostima »autoritativne države« o rasnoj je teoriji pisao pozitivnije, ali uz ograde što mogu uputiti na »intelektualnu subverziju« (V. Aralica). U Organizaciji, Informatoru, Izboru, Privrednom vjesniku i Sodobnoj pisarni (Ljubljana) objavio je 1956–60. priloge o subliminalnom reklamiranju te, posebno, »sociološkim problemima radnoga mjesta« (istoimeni rukopis vjerojatno izgubljen). — Njegovi prinosi etnologiji i muzeologiji bolje su obrađeni. Osim što je u Etnografskom muzeju osmislio prvi postav izvaneuropske zbirke, sastavio je i prvi vodič (1927), pristupivši građi interpretativno mjesto kataloški (s metodološkim uvodom), a i drugdje je promicao otvaranje javnosti te znanstvenu izobrazbu djelatnika, uključujući studij muzeologije. U zagrebačkoj Etnološkoj biblioteci objavio je niz brošura u kojima je iznio dokaze za razmjernu recentnost i strano ishodište (O podrijeklu licitarskog srca, 1928), odn. pregled tehnološkoga razvoja (Rasvjeta kod seljaka, 1928) te, na primjeru zapadnoafričke umjetničke obradbe bronce (Beninska plastika i problem migracije, 1931), prepletenost utjecaja u nastanku raznovrsnih artefakata, napose pak o njihovu arhaičnom kolektivnom estetskom doživljavanju (Ekspresionizam u seljačkoj umjetnosti, 1929), koje je povezano s pojednostavljivanjem obrazaca i kad ti potječu iz »kulturne umjetnosti« te ugroženo nestankom zadružnih obitelji i modernizacijom (Hrvatski seljački barok. Etnolog, Ljubljana 1929; Oblici kulture sela. Narodna starina, 1934; Seljačka ornamentika. Vjesnik Etnografskog muzeja u Zagrebu, 1935). O srodnim je temama, uključujući crnogorsko »čojstvo«, pisao u više periodika, 1956–60. pretežno u stranima (Südost Forschungen, München; Slovenski etnograf, Ljubljana; L’Ethnographie, Pariz; Österreichische Zeitschrift für Volkskunde, Beč; Zeitschrift für Ethnologie, Braunschweig; Paideuma, Frankfurt na Majni), objavivši manje priloge u Čovjeku i prostoru, Grafičkoj reviji i Vjesniku te turističku brošuru Folklore in Jugoslawien (Beograd 1957; engl. i franc. izd.). Sinteza njegova rada na tom području trebao je biti rukopis Od neolitika do baroka, zacijelo izgubljen. Iako se upozorava da bi neke njegove postavke valjalo ublažiti, cijeni se to što – suprotno suvremenicima – seljačku kulturu nije promatrao izolirano, nego s obzirom na vlastiti, promjenjivi društveni kontekst, što je, osobito na likovnom području, omogućilo razlikovanje tradicijskih i netradicijskih proizvoda. Prema D. Rihtman Auguštin, koja ga izvornošću prinosa uspoređuje s D. Tomašićem, prešućivanje njegovih teorijsko-metodoloških promišljanja, posebno o inovaciji i interakciji te smislu i značenju kulturnih fenomena (uključujući svagdašnje običaje), utjecalo je na paradigmatsku statičnost poslijeratne hrvatske etnologije. — Bio suradnik Hrvatske enciklopedije HIBZ-a; preveo je zagrebačka izdanja Psihologija hohštaplera E. Wulffena (1925), Moskva, New-York, Madrid i Kulturne posljedice požara Rajhstaga E. Tollera (1933), Sinclairovo Kralj automobila Ford (1938), Tajne španjolske inkvizicije Mme de Suberwick (1954) i Devedeset i treća V. Hugoa (1960), predgovorom popratio Engelsovo Poreklo porodice, privatne svojine i države (1924), Problem razoružanja T. H. Blissa (1925), O osnovama našeg nacionalizma P. Mitrinovića (1924), Rat i mir. Uvođenje u političku etnologiju W. E. Mühlmanna (1943) te priredio niz Svjetski pisci o moru i pomorcima u listu Pomorstvo (1957–60). Fragmentarna sjećanja Život samotnika, što ih je s bibliografijom priredila supruga Ženka rođ. Wanderer, stariji dnevnički i pjesnički zapisci na njemačkom, rukopis knjige Borba za red te kompendij hrvatskih narodnih običaja, korespondencija i dokumentarna građa čuvaju mu se u NSK, list Prosvjetnik, što ga je uređivao u zatvoru 1946, u HPM, a knjižnica u sklopu knjižnice HDA. Potpisivao se i M. H., MKN, M. N., M. Nikolajev, Mirko te Nikola Vojan.