LENAC, Rikard, političar i publicist (Rijeka, 16. III. 1868 — Sušak, 15. X. 1943). Završio gimnaziju u Rijeci 1884, doktorirao rigorozom na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu u Zagrebu 1889. te u Budimpešti 1892. i Zagrebu 1894. položio odvjetničke ispite. Od 1888. odvjetnički perovođa, od 1894. odvjetnik u Rijeci te 1929–34. u Sušaku, gdje je i predavao poznavanje zakona u Trgovačkoj akademiji 1912–14. U Rijeci je 1905. član Upravnoga odbora Organizacije za unapređivanje hrvatstva, uoči I. svjetskoga rata bio predsjednik Narodne čitaonice riečke (pokrenuo Ljetopis Riječke narodne čitaonice 1913) te promicao kulturni i politički program očuvanja hrvatskih nacionalnih prava. Odlukom Hrvatskoga sabora 29. X. 1918. imenovan je velikim županom za Grad Rijeku, no tomu se snažno odupiralo novoosnovano Talijansko nacionalno vijeće, pa je 17. studenoga talijanska vojska preuzela grad. Kao ekspert za riječko pitanje sudjelovao u delegaciji Kraljevstva SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. i ondje s L. Vojnovićem, A. Belićem i F. Šišićem objavio na francuskom i engleskom knjižicu La question de l’Adriatique. Fiume (Rieka). U međuvremenu je G. D’Annunzio okupirao grad i proglasio se guvernerom, a L. se, razočaran rezultatima konferencije, vratio u Zagreb te 1919. bio izabran u Privremeno narodno predstavništvo i za člana privremene vlade Kraljevstva SHS; naslova velikoga župana razriješen na osobni zahtjev u studenom 1920. Vratio se odvjetništvu u Rijeci, baveći se politikom do aneksije grada Kraljevini Italiji 1924. Prevodio je i pisao o kulturnopovijesnim, pravnim i društveno-političkim temama u periodicima Riečki list (1889), Vienac (1895–96), Primorske novine (1918), Jugoslavenska njiva (1919), Mjesečnik Pravničkog društva u Zagrebu (1919, 1936, 1938–41), Tribuna (1920), Odvjetnik (1932, 1940), Obzor (1935–41), Književni horizonti (1938), Građevinski vjesnik (1939), Novosti (1941) i Hrvatska revija (1943). Autor je knjižice Kućna communio pro diviso – etažna svojina (Zagreb 1939) i suradnik Hrvatske enciklopedije HIBZ-a. U djelu Riječki ilirski triptihon i drugi ogledi (Rijeka 2007) objavljeni su mu u rukopisu ostavljena knjiga o prinosu ilirskomu pokretu J. Završnika, A. Mihanovića i Lj. J. Cimiottija Steinberga te drugi publicistički, književni i kulturnopovijesni radovi. Dio bogate knjižnice ostavio je Gradskoj biblioteci u Sušaku 1931, ostatak je 1954. otkupila riječka Naučna biblioteka; pisana mu je ostavština pohranjena u DA i Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci. Bio je predsjednik Primorskoga sokola na Sušaku (1903) i član utemeljitelj Društva za potporu siromašnih i vrijednih učenika Hrvatske velike gimnazije u Rijeci (1907). Potpisivao se inicijalima, šiframa i pseudonimima dr. -, rl, tre, L. R. Riečanin, L. R. Riječanin, R. L. Riječanin.
LIT.: V. Lozovina: Quale è colui che forse di Croazia. Hrvatski dnevnik, 3(1938) 729, str. 18. — B. Širola: (O knj. Kućna communio pro diviso). Građevinski vjesnik, 8(1939) 9/10, str. 146. — F. Čulinović: Riječka država od Londonskog pakta i Danuncijade do Rapalla i aneksije Italiji. Zagreb 1953, 47. — Rijeka. Zbornik. Zagreb 1953. — M. Šupraha-Perišić: Čuvari građanskoga vremena. Vijenac, 8(2000) 175, str. 16. — K. Tadić: Narodna čitaonica riječka od osnivanja do spajanja u Gradsku biblioteku Rijeka. U: Gradska knjižnica Rijeka. Rijeka 2000, 47. — I. Lukežić: Zaboravljeni riječki velikan. Sušačka revija, 11(2003) 44, str. 105–116. — Isti: Dva nepoznata riječka fragmenta prijevoda Goetheove lirike. Novi Kamov, 5(2005) 1, str. 108–114. — D. Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918.–siječanj 1924.). Časopis za suvremenu povijest, 38(2006) 1, str. 199, 202. — K. Benić: (O knj. Riječki ilirski triptihon). Ibid., 40(2008) 3, str. 1179–1180.
Ivan Armanda (2013)
