LONČARIĆ, Marko

LONČARIĆ, Marko, kanonik i političar (Zagreb, 25. IV. 1842 — Zagreb, 23. I. 1893). Završio klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1860. te doktorirao iz teologije temeljem rigoroza u Pešti 1866. Za svećenika zaređen 1864, bio kapelan u Križevcima od 1864, gimnazijski vjeroučitelj u Varaždinu od 1866, kapelan u Turnašici od 1867. te župnik u Špišić-Bukovici od 1869. i Sladojevcima od 1874. Od 1884. počasni prisjednik Nadbiskupskoga duhovnoga stola u Zagrebu, od 1890. zagrebački kanonik, katedralni župnik i proarhiđakon. U političkom životu javio se u 1860-ima kao pristaša Narodne stranke; kratko istupio iz njezina saborskoga kluba 1879, što svjedoči o nezadovoljstvu nagodbenim sustavom, ali je kao njezin član poslije, uključujući doba banovanja K. Khuena Héderváryja, podupirao mađaronsku politiku. U Hrvatskom saboru bio je zastupnik slatinskoga kotara 1875–92 (biran 1875, 1878, 1881, 1884, 1887) i 3. zagrebačkoga izbornoga kotara od 1892. U Saboru se istaknuo prijedlozima za sankcioniranje pravaških zastupnika, osobito prijedlogom izmjene poslovnika 1884, kojom su – radi zaštite dostojanstva bana i Sabora, a zapravo radi kontrole oporbe – drastično postrožene kazne za zastupnike. Zbog toga je postao metom satire (A. Harambašić, Marku Šarfrihteru. Bič, 1884, 2; A. Kovačić, Doktor Marko u kajgani. Zadar 1884), pa i žrtvom fizičkoga napada pravaške mladeži u Zagrebu u siječnju 1884. Od 1878. do kraja života biran i u zajednički ugarsko-hrvatski sabor. Kako je zbog prorežimskoga držanja bio omražen u oporbenim krugovima – i biskup J. J. Strossmayer nastojao ga je ocrniti u crkvenih dostojanstvenika – njegovo odlikovanje kanoničkom čašću u većem je dijelu javnosti doživljeno kao nagrada za političku lojalnost.