LONČARIĆ, Zvonimir

LONČARIĆ, Zvonimir (Zvonko; Riba), kipar, grafičar i scenograf (Zagreb, 13. III. 1927 — Zagreb, 11. XI. 2004). U Zagrebu 1946. završio gimnaziju, 1946–50. studirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu, 1955. diplomirao na Akademiji za primijenjenu umjetnost (E. Tomašević, K. Angeli Radovani). U pol. 1950-ih sudjelovao u konzervatorskim i restauratorskim radovima (kapela sv. Stjepana u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, župna crkva u Lovranu, crkva sv. Krševana u Zadru). Od 1958. surađivao u Studiju za crtani film Zagreb-filma, gdje se istaknuo istraživanjem izražajnih mogućnosti kolaža u animaciji. Oblikovao scenografije za zapažene animirane filmove Osvetnik (1958), Koncert za mašinsku pušku (1958, nagrada u Beogradu 1960), Piccolo (1959, nagrada u Beogradu 1960), Surogat (1961) i Igra (1962) D. Vukotića, Šagrenska koža (1960, nagrada u Beogradu 1961) V. Kristla i I. Vrbanića, Criticus (1962) A. Marksa i V. Jutriše, za Vrbanićeve Rivale (1962), Neman i vi (1964) B. Kolara, Đavolja posla (1965) Z. Grgića te Noge (1967) i Homo augens (1971) A. Zaninovića. Bio je glavni crtač i scenograf filma Između usana i čaše (D. Vunak, 1969), scenarist, glavni crtač i redatelj filmova 1×1=1 (1964) i Bijeg (1969), redatelj filmova Žderi! (1973), Gosti (1977) i Allegro vivace (1982, sa Zaninovićem) te špice Svjetskoga festivala animiranog filma u Zagrebu 1998; vizualnomu identitetu Festivala pridonio je i kao autor plakata (1974, 1980, 1982, 1998) i zaštitnoga lika. Dobitnik je nagrada za filmski plakat na Međunarodnom festivalu animiranoga filma u Annecyju (1977, 1981). Kao crtač surađivao (najčešće s R. Ivančevićem i Vunakom) u nastavnim element-filmovima u produkciji Filmoteke 16 (1972–83) te Croatia-filma i Školske knjige (1974–75). — Trajno posvećen figuralnoj skulpturi, isprva oslanjajući se na izraz Angelija Radovanija, oblikovao stilizirane antropomorfne brončane skulpture (Figura koja stoji, 1961, Figura koja sjedi, 1964) razigrana rasporeda masa, zatvorena, nabrekla volumena ironično poentiranih likova (Figura koja leži, 1963, Ležeća figura, 1964). Istodobno stvara figure lutke sastavljene od brončanih, mobilnih dijelova (Figura koja visi II, 1962; Emil, 1968, MSU u Zagrebu), objekte od oslikana drva, tkanine i metala u koje unosi humorne nadrealističke note te seriju skulptura igračaka (prototipovi namijenjeni za nerealiziranu serijsku proizvodnju). Rad na animiranom filmu presudno je utjecao na definiranje njegova izraza; nekonvencionalnost u oblikovanju jednostavne, sažete, elementarne forme i igra sa sadržajem (nerijetko uz potenciranje gega) vidljivije su u ciklusu skulptura koji stvara oko 1970, kad otkriva novi materijal, poliester. Nadahnut žanr-temama (često ironizira tradicionalnu temu kupačice), naglašujući običnost i svakidašnjicu, stvara tip velike skulpture lutke (Filip mlađi i Gabro, 1970; Viktor i Elsa Frühling, obje 1970, MSU u Zagrebu) rudimentarnih, koloriranih oblika bubrećega volumena te katkad naglašene groteske (Kupačica, 1970). U pol. 1970-ih obrađuje drvo, kojim sintetizirane, antropomorfne oblike često svodi na dvodimenzionalne likove (Daska s daskicom i Sufražetkinja, 1974) ili oblikuje poprsja (Lizač maraka, 1975) kojima demitologizira klasičan spomenički portret (Poprsje, 1974). Kasnijim povratkom poliesteru nastaje jedinstvena galerija likova intenzivno polikromiranih, natprirodno velikih figura, koje zrače vedrinom i dobroćudnim humorom te katkad blagom ironijom. Premda svedene na jednostavne oblike, na opće značajke tipova, posjeduju iznimnu snagu komunikacije (Žena u plavom i Gospodarica psa, 1986, Crvena figura i Plava figura, 1989, Fontana, 1990), posebno kad svojim pokretnim dijelovima traže interakciju. Namijenjene javnim prostorima, ironijski su distancirane od tradicionalne spomeničke antropomorfne forme i uvriježene ikonografije (Pješak na konju, 1986), te su rijetko dobile trajna mjesta poput Ptice u Krapini (Međunarodni simpozij kipara Forma prima, 1976) i drvenoga Pijetla ispred upravne zgrade »Podravke« u Koprivnici (1979), dok su Pijevac (1987, Splavnica) i Akrobat na jarbolu (1989, Ul. grada Mainza, kbr. 37) u Zagrebu uklonjeni. Posmrtno je 2007. postavljen njegov Putokaz u Aleji skulptura na Savskom nasipu u Zagrebu. Skulpturu je izrađivao i u keramici, karikaturalne glave i nezgrapna poprsja u prirodnoj veličini, obojena svijetlim, mekim glazurama (1967–69), u vosku, hinjeno sentimentalna manja poprsja i glave (1974), te u alabasteru (1974). Od 1971. radio je i serigrafije, u koje je prenio isti ikonografski repertoar (Ptica, 1975, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka), te proširio tematiku i na religijske teme (Adam i Eva prvi put mijenjaju boravište, Grafička zbirka NSK u Zagrebu, Josip i Marija dobili su bebu, obje 1984). Načinio je i mape serigrafija Šest crnih listova (Zagreb 1992, predgovor H. Pejaković) i Pol-Pol (2003). Slikao također u akriliku, često na svili (Veselje mornara, 1996, Sve se pošemerilo, 1998), a 1998. i na osmerokutnim platnima bliskim objektima (Džogerica, Tronogi, Prošlost-budućnost). Bavio se ilustracijom i opremom knjiga (D. Horkić, Ja, inspektor, 1976; M. Matošec, Slučaj Č, 1978; J. Palada, Pisma, 1982; Éva Janikovszky, Malinovac i slamčica. Veliki pljusak, 1985; Z. Golob, Stidljive ljubavne pjesme, 1988, Nagrada »Ivana Brlić-Mažuranić«) te priručnika za matematiku (V. Devidé, 1979, Z. Šporer, 1983), engleski (Blanka Brozović, 1980) i njemački (Mira Kruhan, 1986), uglavnom za Školsku knjigu. Surađivao u časopisu Smib 1975–89. Oblikovao je i kazališne scenografije, ponajviše u predstavama G. Para i M. Carića; u Zagrebačkom dramskom kazalištu (H. Pinter, Ljubavnik i Kolekcija, 1964; B. Brecht, Život Galilejev, 1969; W. Shakespeare, Macbeth, 1973), zagrebačkom HNK (I. Lhotka Kalinski, Svijetleći grad, 1967; J. Offenbach, Hoffmannove priče, 1975; C. Orff, Trijumf Afrodite, 1975), Teatru &TD (J. Reavey, Mercy, 1967; S. Novak, Mirisi, zlato i tamjan, 1974; M. A. Bulgakov, Gospodin de Molière, 1975; E. Bond, Prizori o smrti i novcu, 1975; P. Weiss, Proces, 1976), Zagrebačkom kazalištu mladih (J. K. Oleša, Tri trbonje, 1971; I. Ivanac, Mačak u čizmama, 1973; T. Mujičić, B. Senker i N. Škrabe, Vitezovi otrulog stola, 1973; Lada Kaštelan, A tek se vjenčali, 1980), Satiričkom kazalištu »Jazavac« (H. P. Cami i H. Hitrec, Ludnica prve klase, 1975), Malom kazalištu Trešnjevka (A. de Saint-Exupéry, Mali princ, 1981), Zagrebačkom gradskom kazalištu »Komedija« (Shakespeare, Sve je dobro što se dobro svrši, 1982), Teatru »Žar ptica« (Ivana Brlić-Mažuranić i V. Stojsavljević, Baka Mokoš i unuk Sunce, 2001), riječkom Narodnom kazalištu »Ivan Zajc« (J. Anouilh, Pokus ili kažnjena ljubav, 1972) i splitskom HNK (I. Tijardović, Splitski akvarel, 1981), na Splitskom ljetu (M. Benetović, Hvarkinja, 1973, Shakespeare, Periklo, knez tirski, 1986) i Dubrovačkim ljetnim igrama (Euripid i Carić, Kako je Odisej susreo Kiklopa, 1976; R. Marinković, Glorija, 1980) te u Tuzli i Banjoj Luci. Autor je i scenografija filmova Carevo novo ruho (1961, A. Babaja), Da li je umro dobar čovjek? (1962, F. Hadžić), Ponedjeljak ili utorak (1966, V. Mimica). Djela su mu izlagana na samostalnim izložbama u Zagrebu (1964. s A. Jakićem, 1969, 1970 – Nagrada »Vladimir Nazor«, 1971, 1974, 1978, 1982–83, 1986, 1988, 1997–98, 2003–04), Dubrovniku (1966–70, 1974, 1988, 1993, 1997, 2001), Karlovcu (1969), Splitu (1970, 1982), Grazu i Hagu (1971), Zadru (1974), Rijeci (1982), Varaždinu (1982, 1996), Labinu, Pazinu, Poreču i Rovinju (1986), Šibeniku i Čakovcu (1988), Münchenu (1989), Slavonskom Brodu (1992), Krapini (1997), Koprivnici i Rueil-Malmaisonu kraj Pariza (2003), Našicama i Samoboru (2004) te na skupnim izložbama: Međunarodna izložba malih bronci (Padova 1961), Zagrebački salon (1965, 1970, 1971 – nagrada, 1972, 1975, 1977–78, 1987, 1992), Trijenale jugoslavenske keramike (Subotica 1968 – nagrada), Beogradski trijenale (1970, 1977), ULUPUH-a (od 1970), Umjetnost kao igra (Recklinghausen 1970), Izložba portreta (Tuzla 1971), Salon de Mai (Pariz 1971–72), Umjetnost na tlu Jugoslavije (Pariz 1971), Lički annale (Gospić 1972 – nagrada), Zagrebačka izložba grafike (1972 – nagrada, 1976, 1986), Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1972), suvremene jugoslavenske umjetnosti (Stockholm 1972, Coventry 1973, Budimpešta 1978, Bruxelles 1979, Kairo 1987), Jugoslavenski bijenale male plastike (Murska Sobota 1973 – nagrada), Animacija (Zagreb 1974), Biennale suvremene hrvatske grafike (Split 1974 – nagrada), Zgraf (Zagreb 1975, 1978, 1981), Izložba jugoslavenskoga kazališnog plakata (Novi Sad 1976), Izložba Zagrebačke škole crtanoga filma (Torino 1976), Hrvatsko kiparstvo od 1955. do 1977 (Zagreb 1977), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Međunarodna izložba male plastike (Budimpešta 1980), Konkretističke tendencije i suvremeno iskustvo (Zagreb 1981), Pančevačka izložba jugoslavenske skulpture (1981, 1989), Izložba plakata (Bruxelles 1981), Triennale hrvatskoga kiparstva (Zagreb 1982, 1988, 1991), Jugoslavenska grafika 1950–1980 (Beograd 1985), Autoportret u hrvatskom kiparstvu od moderne do danas (Zagreb 1985), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Izložba ilustrirane dječje knjige (Peking 1986), Dubrovački salon (1987 – Nagrada »Nikola Božidarević«), Izložba recentnog nakita (Zagreb 1988), plakata HNK (Zagreb 1995, 2003), Branko Ružić i suvremenici (Zagreb 1999, 2007) i Novija sakralna umjetnost (Zagreb 2006). Posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu 2005. i Koprivnici 2014. O njem je snimljeno nekoliko filmova (Z. Sačer, Corpora delicata, 1975, Zagreb-film; B. Mahečić, 1977, i E. Galić, 1989, RTV Zagreb).