LORKOVIĆ, Ružica, glumica (Nova Gradiška, 29. VII. 1930 — Osijek, 5. VI. 2002). U Zagrebu završila učiteljsku školu i jedan razred glumačke. Od 1951. radila je u Gradskom narodnom kazalištu u Slavonskoj Požegi (Klara, B. Nušić, Doktor), od 1954. u Narodnom kazalištu u Sisku te od 1957. do umirovljenja 1981. u Narodnom kazalištu u Osijeku (od 1970. HNK); glumila do 1991. Nastupajući ondje u dramskim djelima različitih žanrova, posebno je bila zapažena u melodramama (Lady Torrance, T. Williams, Silazak Orfeja, 1960, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske), a glumačku je zrelost iskazala u djelima ruskoga realizma (Sofija Aleksandrovna, A. P. Čehov, Ujak Vanja, 1961, Nagrada grada Osijeka) i u avangardnim predstavama (Amelija, 1958, i Bernarda, 1984, F. García Lorca, Dom Bernarde Albe; Alice, A. Strindberg, Mrtvački ples, 1978), u kojima je postignula najbolja ostvarenja. Uspjelo tumačila i likove W. Shakespearea (Katarina, Ukroćena goropadnica, 1962; Desdemona, Otelo, 1967; Lady Macbeth, Macbeth, 1980) te one u djelima hrvatske moderne (Laura Lenbachova, M. Krleža, U agoniji, 1963; Giga, M. Begović, Bez trećega, 1969; Hasanaginica, M. Ogrizović, 1974), pokazavši iznimnu glumačku vještinu u predstavama na dijalektima u kojima se tematiziraju hrvatsko selo, mala sredina i folklor (Roža, S. Kolar, Svoga tela gospodar, 1958; Gruba, M. Držić, Skup, 1967, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske 1968; Kaja, J. Ivakić, Inoče, 1970, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske), posebno kao Staža u Sokol ga nije volio (F. Šovagović, 1983). Glumila i u mnogim Nušićevim komedijama (Persida, Protekcija, 1959; Sarka, Ožalošćena porodica, 1963; Rina, Pokojnik, 1964). Baveći se režijom, u Slavonskoj Požegi režirala komediju Moja beba (Margaret Mayo, 1953), u Sisku predstave Kvej-Lan (Pearl Buck i V. Rabadan, 1954), Umišljeni bolesnik (Molière, 1955), Bez krivnje krivi (A. N. Ostrovski, 1955), Duboko plavo more (T. Rattigan, 1956) i Nazovi »M« za umorstvo (F. Knott, 1956); režirala i recitale (Od Rudog do Republike, 1977; Ona je cijela cvijet, 1979, scenografkinja; Jedanput, mnogoput kasnije, 1980; M. Milardović, Naš Tito, 1981, scenografkinja). Posljednja joj je kazališna uloga bila Marija u Božićnoj bajci M. Matišića u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu 1992. Glumila u filmovima Povratak Katarine Kožul (S. Praljak, 1989) i Anđele moj dragi (T. Radić, 1996) te u TV seriji Obiteljska stvar (Z. Margetić i S. Trninić, 1998). Predavala scenski govor na dislociranom studiju glume zagrebačke ADU u Osijeku 1980–93.
LIT.: P. Blažek: »Klopka« je dobro postavljena. Glas Slavonije, 19(1961) 15. IX, str. 7. — Isti: Goropadnicu svladao si zlu. Ibid., 20(1962) 1. IV, str. 8. — Isti: Susret s Molièreovom komedijom. Ibid., 23(1965) 28. III, str. 8. — Lj. Stanojević: Samo trenutak. Kazalište, 1965, 1, str. 3. — Isti: Počelo je s poezijom. Ibid., 1966, 6/7, str. 28. — M. Fotez: Dobrodošla predstava. Ibid., 1967, 17/18, str. 14. — V. Frajlić: Kako igrati suvremene tekstove. Ibid., 15/16, str. 21. — A. Rijavec: Idealni scenski trokut. Varaždinske vijesti, 22(1967) 12. X, str. 5. — I. Slaviček: Volim uloge po kojima mogu »kopati«. Kazalište, 11(1975–76) 94/97, str. 15. — D. Mucić: Krleža i Osijek. Osijek 1979, 60, 88. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–3. Zagreb 1990–2002. — Krležini dani u Osijeku 1995, 1. Osijek—Zagreb 1996. — A. Bogner-Šaban: Kazališni Osijek. Zagreb 1997. — Lj. Stanojević: Ostaje nezaboravna. Vjesnik, 63(2002) 8. VI, str. 22. — Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku 1907–2007. Osijek 2007, 18, 52–53, 55–57, 59–60, 62–63. — K. Žeravica: Ružica Lorković: glumačka ostvarenja na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. U: Krležini dani u Osijeku 2017. Zagreb—Osijek 2018, 65–83.
Katarina Žeravica (2021)
