LOVREČEK, Branko

LOVREČEK, Branko, kemijski inženjer (Zagreb, 18. IX. 1920 — Zagreb, 18. IV. 1996). Brat kemijskoga inženjera Ivana. U Zagrebu završio gimnaziju 1938. te na Kemijsko-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta diplomirao 1943. i doktorirao 1952. tezom Elektrokemijska oksidacija nikotina uz prenosioc kisik. Usavršivao se 1952–53. na Državnom koledžu znanosti i tehnologije u Londonu te 1957–59. i 1968–69. na Pennsylvanijskom sveučilištu u Philadelphiji, gdje je i predavao na poslijediplomskom studiju. Radio u Institutu za industrijska istraživanja u Zagrebu 1945–46. U Zavodu za fizikalnu kemiju Tehničkoga fakulteta od 1946. honorarni asistent i od 1950. stariji asistent, na osamostaljenom Tehnološkom fakultetu docent od 1957, izvanredni profesor od 1960. i redoviti od 1963. do umirovljenja 1982 (vodio Kemijsko-tehnološki odjel 1960–61); izdvajanjem iz Zavoda za fizikalnu kemiju utemeljio 1960. Zavod za elektrokemiju i elektrokemijsku tehnologiju i bio mu predstojnik do 1979. Po uzoru na inozemna sveučilišta uveo je kolegije elektrokemija i tehnički elektrokemijski procesi, postavivši temelj elektrokemijskomu inženjerstvu. Predavao i tehničku elektrokemiju, elektrometalurgiju, reakcijske mehanizme te koroziju i zaštitu materijala. Bio je inicijator i voditelj prvoga poslijediplomskoga studija na Tehnološkom fakultetu 1960, a predavao je i na poslijediplomskim studijima PMF, Farmaceutsko-biokemijskoga i Elektrotehničkoga fakulteta u Zagrebu te na tuzlanskom Tehnološkom fakultetu. Istraživački se bavio korozijom, elektrokemijskim inženjerstvom, mehanizmima elektrodnih reakcija, adsorpcijskim pojavama, elektrokemijom poluvodiča, organskom elektrokemijom, bioelektrokemijom i oksidnim slojevima, sa suradnicima i elektrokatalizom te modeliranjem elektrokemijskih reaktora. Istraživanjem različitih sustava metal / metalni oksid / elektrolit postavio je – otkrivši mogućnost variranja svojstava oksidnoga sloja od izolatorskih do vodljivih – temelj razumijevanja tehnološke prikladnosti materijala u elektronici. U Dubrovniku 1971. organizirao prvi jugoslavenski simpozij o elektrokemiji i predsjedao skupu Međunarodnoga elektrokemijskoga društva (ISE). Surađivao je u zbornicima domaćih i inozemnih skupova te u periodicima Kemija u industriji (1953, 1955–56), Rad JAZU (1953), Croatica chemica acta (1956, 1960, 1962–63, 1972), Metalloberfläche (München 1957), Werkstoffe und Korrosion (Weinheim 1957, 1971–72), Zaštita materijala (Beograd 1957), Journal of Physical Chemistry (Washington 1959), Nature (London 1961), Journal of Electrochemical Society (New York 1962, 1965–66, 1979), Electrochimica acta (Oxford 1965–69, 1971–72, 1978, 1980–81), Journal of Electroanalytical Chemistry (and Interfacial Electrochemistry) (Amsterdam, Lausanne 1965–66, 1970, 1973, 1977, 1980), Corrosion Science (Oxford 1967–68, 1970, 1972), Tenside (München 1971), Tetrahedron Letters (Oxford 1971), Journal of Applied Electrochemistry (London 1978), Cellulose Chemistry and Technology (Bukurešt 1979), Elektrohimija (Moskva 1979), Physica status solidi (Berlin 1979), Surface Technology (Lausanne 1979, 1982), Cement (1980–81), Hemijska industrija (Beograd 1980–81) i Chemical and Biochemical Engineering Quarterly (1996). Suautor je Praktikuma iz elektrokemije (Zagreb 1965), suradnik u izdanjima Standard Potentials in Aqueous Solutions (New York—Basel 1985) i Encyclopaedia of the Electrochemistry of the Elements (New York 1986) te suprevoditelj knjiga Elektrokemija, osnove i primjena E. Pottera (Zagreb 1968) i Elektrokemijsko inženjerstvo C. L. Mantella (Zagreb 1969).