LOVRENOVIĆ, Ivan

LOVRENOVIĆ, Ivan, prozaik i publicist (Zagreb, 18. IV. 1943). U Zagrebu završio gimnaziju 1961. te studij južnoslavenskih jezika i književnosti i etnologije na Filozofskom fakultetu 1967. Bio je srednjoškolski profesor u Mrkonjić-Gradu 1968–76, potom u Sarajevu do 1985. urednik u časopisu Odjek (suradnik 1974, 1976–82, 1985–86, 1988–89, 2007) te u izdavačkim kućama »Veselin Masleša« 1985–87. i »Svjetlost« 1987–92. U izbjeglištvu od 1993 (Zagreb, Berlin); radio u veleposlanstvu BiH u Zagrebu 1995. Vrativši se u Sarajevo 1997, bio član uredništva tjednika Feral Tribune 1998–2008; umirovljen 2009. Urednik i u izdavačkim kućama »Duriex« (Zagreb) 1993–97, »Civitas« (Sarajevo) 2004–05. i »Synopsis« (Sarajevo–Zagreb) od 2003. Književnu prozu, osvrte, književno-kulturološke, povijesne i političke eseje objavljivao među ostalim u izdanjima Život (1972, 1975, 1977, 1979–80, 1982–85), Forum (1973, 1976, 1988), Oslobođenje (1977, 1979–81, 1983, 1985–86, 1990, 1992), Borba (1978–79, 1984), Književnost (Beograd 1981, 1986), Danas (1983, 1988–89, 1991), Treći program Radio Sarajeva (1984, 1987), Franjevci na raskršću kultura i civilizacija (Zagreb 1988), Život i djelo Ivana Gorana Kovačića (Zagreb 1989), Dani (1992–2010; supokretač 1992. i urednik do 2010), Republika (1992, 2007), Erasmus (1993, 1996), Forum Bosnae (2000–02; pokretač 1998. i urednik do 2003), Bosna Franciscana (2001–03, 2005, 2007, 2015), Motrišta (2004, 2006, 2008–09, 2011–14), Novi izraz (2009, 2011), Čitati Ivankovića u Sarajevu (Sarajevo–Zagreb 2010), Bosna i Hercegovina – europska zemlja bez ustava (Split–Zagreb–Sarajevo 2013), Facing the Present (Hamburg 2014) i Ivo Andrić – svugdašnji (Zagreb 2015); tekstovi o ratu u BiH tiskani su mu u inozemnim novinama (New York Times, Frankfurter Rundschau, Frankfurter allgemeine Zeitung) 1992–96. U čitavu opusu zaokupljen BiH, u književnosti se javio zbirkom zapisaka i poetske proze Obašašća i basanja (1975) te biografskim romanom Putovanje Ivana Frane Jukića (1977; adaptacije naOtvorenoj sceni Belveder u Rijeci 1984 – A moja je Bosna nešto treće – i u Narodnom kazalištu u Tuzli 2002), u kojem, strukturiravši ga kao mozaik stanja protagonistove svijesti, reljefnim prikazom Jukićeva lika i djelovanja evocira kaotičnost bosanske prošlosti, ispisujući i parabolu o sukobu intelektualca i vlastodršca. Sugestivno i stilski odmjereno prikazivanje osobitosti bosanskohercegovačkoga prostora u širokom vremenskom rasponu započeo je u monografiji Bosna i Hercegovina (1980), sažetoj općoj povijesti, koju je potom, dekonstruirajući uobičajena proučavanja njezine duhovne i materijalne kulture te rasvjetljujući složenost sadašnjosti i prijelomne ratne trenutke, u prerađenim inačicama, povijesno-kulturnim sintezama Labirint i pamćenje (1989) i Unutarnja zemlja (1998), produbio tezom o simultanizmu kulturnih, vjerskih i političkih identiteta. Izvan strogih historiografskih okvira ostaje i u knjizi Bosanski Hrvati (2002), u kojoj, uz oštru kritiku »tuđmanovskoga hrvatstva«, opisuje njihovu povijest, inzistirajući na neodvojivosti od ukupnoga bosanskohercegovačkoga identiteta i nudeći paradigmu za opstanak u djelovanju bosanskih franjevaca. Njegova sklonost inventivnomu prepletanju povijesti i pripovijesti te osobnoga i kolektivnoga dolazi osobito do izražaja u poližanrovskim prozama s autobiografskom podlogom Liber memorabilium (1994), Nestali u stoljeću (2013; Nagrada »Meša Selimović«, BiH, 2014) i Ulazeći u Varcar (2016). U periodicima tiskane političke i kulturološke eseje, oglede, komentare, feljtone i razgovore, u kojima analizira lokalna i regionalna zbivanja, skupio je u knjigama Skice, lajtmotivi (1986), Ex tenebris (1994), Welt ohne Brücke (1994), Bosna, kraj stoljeća (1996), Duh iz sindžira (2005), Poslije kraja (2005), Trpi li Bog zulum (2007), Katakombe u Varcaru (2008), Tuđi vijek (2008), Imela i stablo (2011), Isus u Ahmićima (2015; Nagrada »Mirko Kovač« 2016) i Sizifova sreća (2018). Objavio i zbirke putopisnih reportaža i priča Sedam dana po Bosni (2009), Ikavski zemljopis (2019) i Putovi su, snovi li su (2020), fotomonografiju Bosanski križ (2010) te svojevrsni sažetak svojih prethodnih analiza stanja u BiH Bosna i Hercegovina (2010). Uredio je monografiju Mrkonjić-Grad (Mrkonjić-Grad 1973), među ostalim priredio i supriredio djela Književnost bosanskih franjevaca (Sarajevo 1982), Antologija bosanskohercegovačke pripovijetke XX vijeka (Sarajevo 2000), Odlazak starog rezbara (Sarajevo 2005) V. Lukića, Na Drini ćuprija, Pripovijetke, Prokleta avlija i Travnička hronika (Sarajevo 2007) I. Andrića, Malena mjesta srca moga (Sarajevo–Zagreb 2008) i Rat i priče iz cijelog svijeta (Zagreb 2009) te Jukićeve Izabrane spise (Zagreb–Sarajevo–Tomislavgrad 2015). Autor je više predgovora i pogovora (P. Anđelović, Mi ostajemo! Zagreb 1995; I. Jakovljević, Konclogor na Savi. Zagreb 1999; P. Gudelj, Pelazg na mazgi. Zagreb 2004; N. Šop, Bosanska trilogija. Zagreb–Sarajevo 2004; Stenogrami o podjeli Bosne, 1–2. Split–Sarajevo 2005) te brošura o franjevcima u BiH. S francuskoga preveo 365 zlatnih priča za laku noć (Zagreb 1975). Napisao scenarije za dokumentarne filmove Stoljeća Bosne Srebrene (A. Kenović, 1988) i Sto godina Zemaljskog muzeja u Sarajevu (V. Filipović, 1989). Surađivao u Hrvatskoj enciklopediji LZ. Uvršten je u izbore Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (Mostar–Split–Međugorje 1995), Antologija hrvatskog književnog eseja XX. stoljeća, 2(Zagreb 2002) i Hercegovina (Zagreb 2002) te prevođen na engleski, njemački, španjolski, francuski, mađarski, ruski, arapski, češki, slovenski i makedonski jezik. Dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva 1999. O njem je održan skup u Tešnju 2018.