LOVRIĆ (Lovrich), trgovačka, posjednička i poduzetnička obitelj u Sinju (XVIII. st.). Podrijetlom iz duvanjskoga kraja, doselili su se za Morejskoga rata (1684–99). Filip, zvan Dugi, ondje se spominje od 1703. Sa sinom Grgurom (Grgo) stradao je za turske opsade Sinja 1715. Grgurov sin Nikola, zvan Bajo (u. 1776), dobio je od mletačkih vlasti zemlju u Otoku 1727, trgovao stokom u Mlecima te bio jedan od Sinjana koji su prijavili F. Grabovca zbog navoda u Cvitu razgovora 1747. Drugi Filipov sin Mate (u. 1743) istaknuo se pri osvajanju Imotskoga 1717. Ađutant Cetinske krajine, obavljao je 1721. zdravstveni nadzor na mletačko-turskoj granici, od 1723. u Bosni trgovao stokom te za mletačke vlasti ispitivao kretanje turske vojske i zdravstvene prilike (od Mlečana primao plaću od 1737). Zaslužan za gradnju obiteljske kuće u Sinju (tzv. Lovrićev obor) 1735, u splitskom je predgrađu Lučcu kupio dvokatnicu 1740. Investiturama je do 1741. znatno povećao obiteljski posjed (držao zemlje i oko Klisa i Solina), a tada je, uz mlinove na potocima Malinu i Ruminu (posjedovao ih od 1733), dao podignuti mlin na potoku Karakašici. Svu trojicu opjevao je A. Kačić Miošić (Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Split 1983, pjevanja 69, 100, 103). Matu su naslijedili Filip, Antun (u. 1783) i Grgur. Filip je s Grgurom kupio zemlju u selu Brodariću 1735. te posjed Demerovac 1742. Bio je ađutant Krajine od 1744, kad je kao zdravstveni povjerenik obilazio kugom pogođene Vrliku, Omiš, Poljica i Nova Sela. Njegovi su sinovi Petar (rođ. 1748), djelatan također u zdravstvenoj službi, pisac → IVAN te Andrija (rođ. 1758), ađutant Krajine od 1786. Kao povjerenik za zdravstvo Grgur je 1784. nadzirao protukužne mjere u cetinskim selima, a 1785. prodao je dio mlina na potoku Gorućici. Antun je posjedovao zemlju u Muću od 1760, a 1763. obilazio Bosnu za kuge i gladi. Sin mu Mate investiturom je 1762. ušao u velik zemljišni posjed u Miševici (Hrvace; dužd potvrdio 1763). Na Ivanov su poticaj pripadnici obitelji počeli iskorišćivati željeznu rudu uz Peruču 1775, a 1777–84. dobili su prava na ispitivanja sviju ruda na području Sinja i Trogira te različite porezne povlastice. Trajno su djelovali rudnici uz Peruču (Derven, Suha mlinica) i ljevaonica (Potravlje). Gradnju su osigurali zajmovima u trogirske obitelji Garanjin te su nakon početnih uspjeha zbog dugova zapali u krizu, što je dovelo do nesuglasica i diobe 1782. Upravljanje rudnicima pripalo je Antunu, a posjed u Hrvacama podijeljen je između Nikolinih i Matinih potomaka. Antunove poslove naslijedili su sinovi Mate i Jeronim te 1784, pod teretom dugova, prepustili rudnike I. L. Garanjinu, koji im je upravu nad njima, uz uvjet isplate duga, ostavio još četiri godine. Premda su im Garanjini zaplijenili sinjske kuće i neke posjede, do 1792. smanjili su dug, no zbog novih zaduživanja obitelj se, nakon podjele između Mate Nikolina, Mije Grgurova te Mate i Jeronima 1787, najposlije podijelila 1797. Trgovinom i posjedima – Lovrići su 1790. posjedovali 479 kanapa (175 hektara) zemlje u Cetinskoj krajini, oko Čitluka, Klisa i Solina, mlinove u okolici Sinja, kuće u Sinju i Splitu – te službama pripadnici obitelji stekli su znatan imetak. Na vrhuncu snage pokrenuli su rudarsku djelatnost, jedan od prvih takvih pothvata u nas, no financijski nedorasli, ubrzo su izgubili i gospodarsku moć i društveni ugled. U Sinju se čuva rukopisni historijat obitelji (arhiv franjevačkoga samostana) i njezin zemljišnik iz 1797 (potomci).
LIT.: M. Stojković: Ivan Lovrić, pristaša struje prosvjetljenja u Dalmaciji. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1932, 28, str. 2. — I. Lovrić: Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i Život Stanislava Sočivice. Zagreb 1948, 28–29. — J. A. Soldo: Zemljoposjed obitelji Lovrić iz Sinja u XVIII. stoljeću. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 19(1972) str. 295–314. — Isti: Rudnik obitelji Lovrić i Garanjin na Peruči kod Sinja. Ibid., 25(1978) str. 349–378. — C. Fisković: Lovrićeve kuće u Sinju. Zbornik Cetinske krajine, 1(1979) str. 167–179. — J. A. Soldo: Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću. Sinj 2011.
Marko Trogrlić (2021)
