LOVRIČEK, Ivan

traži dalje ...

LOVRIČEK, Ivan (Ivo), glumac (Novigrad Podravski, 29. IV. 1936 — Zagreb, 1. XI. 2008). Završio gimnaziju u Koprivnici 1955. te polazio Pravni fakultet i ADU u Zagrebu. Ondje počeo glumiti u Studentskom kazalištu »Ivan Goran Kovačić«, potom 1956. suosnovao Studentsko eksperimentalno kazalište i nastupao u njem (Sadi u Dundu Maroju M. Držića; Štijef u Kraljevu, Michelangelo Buonarroti u istoimenoj drami te Gospodin u crnom i Kelner u Adamu i Evi M. Krleže). Djelovao u varaždinskom Narodnom kazalištu »August Cesarec« 1964–72, kao slobodni umjetnik te od 1975. u zagrebačkom Satiričkom kazalištu »Jazavac« (Satiričko kazalište »Kerempuh« od 1994); umirovljen 2001. Na varaždinskoj je sceni utjelovio raznorodne likove iz stranoga repertoara, poput Krište i Lelija C. Goldonija (Ribarske svađe, 1964, i Lažac, 1967), Eugenea Marchbanksa G. B. Shawa (Candida, 1967) i Javnoga tužioca F. Hochwäldera (1970, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske 1971), one iz klasičnoga francuskoga teatra, Racineova Hipolita (Fedra, 1967, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske 1968) i Molièreova Tartuffea (1973), te kazališta apsurda (E. Ionesco, Gospodin Martin, Ćelava pjevačica, 1966, i On, Stolice, 1967). Podjednako uspjelo odigrao dramske karaktere poput Jurana I. Kukuljevića Sakcinskoga (Juran i Sofija ili Turci kod Siska, 1969), Frana Frankopana T. Strozzija (Zrinski, 1971) i Krležina Ivana Križovca (U agoniji, 1974), istaknuvši se u kajkavskim ulogama Matijaša T. Brezovačkoga (Matijaš grabancijaš dijak, 1966) te Šandora (Misli bolesnik iliti hipokondrijakuš, 1969) i Markovčiča (Nije vsaki cipeliš na vsaku nogu, 1970, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske) nepoznatih autora. U »Jazavcu« je nastupio kao Šimun Trpotec (K. Mesarić, Gospodsko dijete, 1977), Juraj Ardonjak (I. Kušan, Čaruga, 1990) i Jura Brezović (S. Kolar, Svoga tela gospodar, 1992), često u djelima F. Hadžića (Charles, Pet ludih sinova, 1976; Vlado Drobac, Čovjek na položaju, 1979; Glavni konstruktor, Piramida, 1981; Ante Čakara, Zmija, 1983) i I. Brešana (Don Ignacije, Nečastivi na Filozofskom fakultetu, 1989; Pukovnik Pilić, Viđenje Isusa Krista u kasarni V. P. 2507, 1991; Šošo, Gnjida, 1999), a tumačio je i likove stranih autora, među ostalim Ludvika (M. Kundera, Šala, 1983), Milisava (B. Nušić, Sumnjivo lice, 1985), Baptistina (G. Feydeau, Buba u uhu, 1990), Cara Alekseja (A. Jarry, Kralj Ubu, 1995) i Blagoju (D. Dukovski, Bure baruta, 2000), te vrlo često likove N. V. Gogolja (Iharjev, Kartaši, 1984; Anučkin, Ženidba, 1987; Hristijan Ivanovič, Revizor, 1997). Nastupao i u Dramskom kazalištu »Gavella«, Teatru &TD, s Glumačkom družinom »Histrion«, na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu. Glumio u TV serijama Mejaši (I. Vrbanić, 1970), Gruntovčani (K. Golik, 1975), Kapelski kresovi (I. Hetrich, 1975–76), Prosjaci i sinovi (A. Vrdoljak, 1984) i Putovanje u Vučjak (E. Galić, 1986–87), u Hadžićevim filmovima Lov na jelene (1972), Novinar (1979) i Lopovi prve klase (2005) te filmovima Horvatov izbor (Galić, 1985), Zlatne godine (D. Žmegač, 1993) i Je li jasno, prijatelju (D. Aćimović, 2000).

LIT.: (Razgovori): D. Bevanda, Večernji list, 26(1982) 22. XII, str. 23. — M. Petravić, Marulić, 21(1988) 6, str. 691–696. — S. Jamnicky, Hrvatsko glumište, 2001, 15/16, str. 74–77. — S. Lipovčan: Vrijeme nevremena. Zagreb 2006. — Varaždinska kazališna stoljeća. Varaždin 2007, 127. — (Nekrolozi): I. B., Hrvatsko slovo, 14(2008) 708, str. 20. — K. R., Vjesnik, 69(2008) 5. XI, str. 36. — M. Varjačić, Hrvatsko glumište, 2008, 38/39, str. 87. — Pedeset godina Satiričkoga kazališta Kerempuh. Zagreb 2014, passim.
 
Martina Kokolari (2021)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

LOVRIČEK, Ivan. Hrvatski biografski leksikon (1983–2025), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2026. Pristupljeno 7.6.2026. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/lovricek-ivan>.