LUČENEČKI

LUČENEČKI (Losonci, Lošonci, de Lossonch, de Losonch, Losonczy, Lucencii), plemićka obitelj (XIII–XV. st.). Grana roda Tomaj, podrijetlom s područja gornjougarskoga Losonca (danas Lučenec). U vrelima su zabilježeni i kao de Lochonchi, de Lusonch, de Losoncz, de Lochonch, de Lossunch, de Loscauich, de Locovich, Loscench, a prema pečatima iz 1390. i 1492, u grbu im je bio grifon. Začetnik im je Dionizije (Dénes, Dinko; spominje se 1275–97). Njegova unuka Stjepana (István) Tomina naslijedili su sinovi Ladislav (spominje se 1372–95), Stjepan (1380–95) i Albert (1380–89). Ladislav, čanadski i temišvarski župan te naslovni kaštelan utvrde Sebes (Turnu Ruieni) 1386, severinski ban i generalni vojni zapovjednik Kraljevina Slavonije, Dalmacije i Hrvatske od veljače 1387, bio je jedan od glavnih pristaša kralja Žigmunda Luksemburgovca za protudvorskoga pokreta. U ožujku 1387. od Gradeca je zahtijevao uništenje obrambenoga zida i palisada oko Kaptola. U kolovozu i rujnu zabilježen je kao hrvatsko-dalmatinski ban s bratom Stjepanom, u listopadu i studenom bez njega. Kao slavonski ban – od listopada 1387. do lipnja 1389 – prisilio je goričke plemiće i njihove kmetove na isplatu naknade građanima Gradeca u travnju 1388, u srpnju tražio od Čazmanskoga kaptola da utvrdi granicu posjedâ Grdina Selo i Rakitovec (vlasništvo pavlinskoga samostana u Remetama), o provedbi čega je izviješten u kolovozu, u rujnu potvrdio zamjenu posjeda između Dominika Konjskoga i Ivana Bissena te u studenom plemićke privilegije sinova Pavla iz Ravena, a u siječnju 1389. regulirao obveze stanovnika sela Rače te Gradeca, koje je uređivao i na saboru slavonskoga plemstva u Križevcima 29. III. 1389. Kao kraljev namjesnik u Dalmaciji i Hrvatskoj te vrhovni zapovjednik kraljevske vojske, u lipnju 1389. iz Zadra je od splitskih vlasti tražio obustavu ratnih sukoba s Trogiranima. Naslijedili su ga Žigmund (spominje se 1396–1435), severinski kapetan 1420, Dionizije (1396–1435) i Ladislav (1396) te kći Katarina (1399–1428). Stjepan je bio naslovni kaštelan Sebesa 1386, čanadski i temišvarski župan 1386–87, severinski ban 1387–88. i mačvanski 1390–92, vukovski župan 1390–91. i bereški 1391. God. 1390. u Vukovaru je uz pomoć Bosanskoga kaptola istraživao sukobe na posjedu Monoštor (Nuštar), a 1391. uz pomoć Kaptola sv. Ireneja nasilja dubrovačkih trgovaca u Mitrovici. Nastojeći učvrstiti položaj u Dalmaciji i Hrvatskoj i potaknuti akciju protiv prvaka protudvorskoga pokreta i vranskoga priora Ivana Paližne, kralj je vranskim priorom u listopadu 1387. imenovao Alberta. On je neuspjelo opsjedao Vranu te se pred nasrtajem Paližne i vojske kralja Tvrtka I. Kotromanića povukao u Nin. U studenom je odande pokušao potaknuti Split na političko djelovanje, a do svibnja 1388. nastojao je oko obrane Šibenika i zaštite kraljevih pristaša. U travnju 1389. nastupa kao prior u svezi sa sporom na ivanovačkom posjedu Fad (središnja Ugarska). Budući da nije uspio ući u posjed Vrane, pretpostavlja se da je imao jurisdikciju samo nad ivanovcima u Ugarskoj i Slavoniji (N. Budak). — Ladislava i Alberta katkad se pogrješno identificiralo kao Lackoviće, a Stjepana kao zagrebačkoga župana Stjepana »de Lasseuch« (zabilježen dva puta 1387), Ladislavovo banovanje krivo smještalo u 1488 (B. A. Krčelić), a Stjepanovo u pol. XIV. st. (I. Bojničić). — Grananjem roda Tomaj, ime Lučenečki rabili su i Lučenečki Dezsőfi, prema začetniku Deži Dionizijevu (spominje se 1319–57), kaštelanu Sebesvára (Bologa) 1336, dvije obitelji Lučenečkih Bánfija, kojima su začetnici Dionizije Tomin (1366–93), hrvatsko-dalmatinski ban 1387–90, odn. Juraj (1448–89), te potomci župana Županije Nógrád Alberta Lučenečkoga (1427–66).