LUKŠIĆ, Zlatibor, arhitekt (Supetar, 19. I. 1898 — Split, 19. II. 1969). Gimnaziju završio 1916. u Splitu, od 1918. studirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Beogradu te na Visokoj školi primijenjene umjetnosti u Parizu. God. 1926–44. bio tehničar u Tehničko-građevinskom odjelu splitske općine, a 1946–65. zaposlen u Građevno-projektantskom uredu za Dalmaciju (od 1949. Građevno-projektni zavod »Projektant« – Split). Kao apsolvent prekinuo je studij pa u početku nije smio potpisivati radove, koje su mu pripisali poslije. Uglavnom se bavio stambenom arhitekturom te je u međuratnom razdoblju u Splitu izveo niz zgrada u Ul. kralja Zvonimira, među kojima se ističu zgrada Vidović (1928), uglovnica Kučić/Orebić (1933) i napose monumentalna palača Ivanišević (1940), obla peterokatna uglovnica sa završnom galerijom obložena kamenom. Podignuo je i četverokatnu uglovnicu, stambeno-poslovnu palaču Osiguravajućega društva »Croatia« u Sinjskoj ul. (s K. Gamulinom, 1930), slobodnostojeću stambenu zgradu Senjanović u Prilazu Vladimira Nazora na Spinutu (oko 1934) u oblicima moderne, uravnotežene kubične mase, oživljene manjim istacima i balkonima, u Vukovarskoj ul. vilu Budva (1934) i nekoliko stambenih zgrada (1936), u Ul. glagoljaša zgradu Viđak (oko 1936), uglovnicu Štambuk na križanju ulica Kliške i Bihaćke (1939) te stambeno-poslovnu zgradu Bui u Tolstojevoj ul. (1942). Nakon II. svjetskoga rata pod svojim je imenom realizirao naselje za radnike splitskoga brodogradilišta u Zrinskofrankopanskoj ul. na Poljudu (s D. Vesanovićem, 1949), šest dugačkih stambenih trokatnica ravnoga krova i s lođama, koje su kao dominantnim parametrima uvjetovane insolacijom i vjetrovima, poslije više puta ponavljan primjer funkcionalističkoga urbanizma, zgradu suda s dvoranom u Ul. Domovinskoga rata (danas Pravni fakultet, 1949–51, 1954), stambenu zgradu s »ekonomičnim stanovima tipa Lukšić« u Ul. Hrvatske mornarice (1961), stambenu zgradu u Ul. slobode (1963) i na Mažuranićevu šetalištu (1964), te stambeno-poslovni kompleks »Slobodna Dalmacija« u Ul. Hrvatske mornarice (1964), koji se sastoji od administrativne jednokatnice, pogonske hale i visokoga stambenoga nebodera. Izveo je i zgradu osnovne škole u Solinu (1950), stambene zgrade u Kaštel Lukšiću (1953) i Sinju (1958), stambeno naselje u Mostaru (s Vesanovićem, B. Gruicom, V. Grospićem, i S. Muljačićem), dječji vrtić u splitskom predjelu Brda (1959) te s Gruicom i Grospićem 1960. projektirao Urbanističko rješenje dijela Šetališta 1. maja u Splitu. Među prvima je prihvatio naprednu suvremenu arhitektonsku misao te se osobito posvetio funkcionalističkoj analizi tlocrta. Njegova djela, koja su podjednako obilježila međuratnu i poslijeratnu splitsku arhitekturu, odlikuje jednostavnost i odmjerena proporcionalnost te nerijetko visoka razina oblikovne izražajnosti.
LIT.: N. Šegvić: Nekoliko asocijacija o najnovijem arhitektonskom razvitku Splita. Urbs, 1957, str. 38—39. — S. Muljačić: Arhitekt dvaju razdoblja. Slobodna Dalmacija, 27(1970) 19. II, str. 4. — Projektant Split 1946—1971. (Split 1971), passim. — D. Kečkemet: Moderna arhitektura u Dalmaciji. Arhitektura, 30(1976) 156/157, str. 75–76. — M. Gamulin: Stambena arhitektura u Splitu od 1945. do danas. Ibid., 42–44(1989–91) 208/210, str. 29. — D. Kečkemet: Stambena arhitektura u Splitu u razdoblju između dva svjetska rata. Ibid., str. 25, 27. — T. Premerl: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Zagreb 1990. — D. Tušek: Arhitektonski natječaji u Splitu 1918—1941. Split 1994. — Isti: Arhitektonski natječaji u Splitu 1945—1995. Split 1996. — R. Plejić: Utjecaj praške škole na arhitekturu moderne u Splitu (disertacija). Arhitektonski fakultet u Zagrebu, 2003, 91–92, 99. — S. Piplović: Urbanistički i graditeljski razvitak predgrađa Lučac u Splitu. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 48(2006) str. 462. — Isti: Područje staroga Hajdukova igrališta u Splitu. Prostor, 16(2008) 2, str. 188.
Darovan Tušek i Darja Tomić (2021)
