LUKEŽIĆ, Iva

LUKEŽIĆ, Iva, dijalektologinja (Lovreć, 3. I. 1936). Učiteljsku školu završila u Slavonskom Brodu 1953, Pedagošku akademiju u Rijeci 1964, studij južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1970. Ondje je 1987. i doktorirala tezom Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt (tiskano 1990), izdvojivši ga kao zaseban dijalekt s primorskom, kontinentalnom i rubnom poddijalektnom sastavnicom. Radila u osnovnim školama u Moslavini, slavonskoj Posavini te sjevernom Hrvatskom primorju 1953–79. Na Pedagoškom fakultetu u Rijeci (Filozofski fakultet od 1998) bila je asistentica od 1979, docentica od 1988, izvanredna profesorica od 1993. te redovita od 1999. do umirovljenja 2006, kad joj je dodijeljeno počasno zvanje professor emeritus. Na tom je fakultetu utemeljila riječku dijalektološku školu i 1996. poslijediplomski studij lingvistike s osobitim obzirom na dijalektologiju. Bavila se ponajprije čakavologijom, istaknuvši se jednako kao terenska i teorijska istraživačica. Na temelju refleksa jata, stare akcentuacije i morfologije imeničnih riječi u studiji Trsatsko-bakarska i crikvenička čakavština (1996) utvrdila je da ju valja razlikovati od one liburnijskoga tipa te odrediti kao primorski ekavski poddijalekt ekavskoga dijalekta čakavskoga narječja. U djelu Govori Klane i Studene (1998) metodološki je inovativno precizirala dijalektološku sliku sjeverozapadnoga čakavskoga areala i iznijela tezu o autohtonosti tamošnjih ikavskih govora, u Govorima otoka Krka (1998) obradila morfološke sustave i mikrosustave te govore klasificirala na starinačke, doseljeničke i granične, a u Grobničkom govoru XX. stoljeća (2007) napisala raspravu o njegovu jezičnom sustavu te prikupila temeljni dio rječničkoga fonda. Među radovima o štokavskom narječju izdvajaju se studije o iločkoj skupini govora, koju klasificira unutar slavonskoga dijalekta (Croatica, 1995), i o mrkopaljskom govoru (Hrvatski dijalektološki zbornik, 2008), te nacrti njezinih sveučilišnih predavanja (Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 1998). Pisala je i o razvoju hrvatskoga jezika, napose o genezi hrvatskih narječja i uporabi hrvatskoga jezika u starijim razdobljima (Fluminensia, 1996, 1999), te o hrvatskim jezičnim spomenicima Vinodolskom zakoniku (Zbornik Pedagoškog fakulteta u Rijeci, 1987; Godišnjak Riječkog književnog i naučnog društva, 1989) i Grobničkoj bašćinskoj knjizi (Drugi Hercigonjin zbornik. Zagreb 2005). Potanko je analizirala sustav glagolskih i sklonjivih oblika u Juditi M. Marulića (2002; Fluminensia, 2002), dijalektnu osnovu Asanaginice A. Fortisa (Čakavska rič, 2005), Razgovor ugodni naroda slovinskoga A. Kačića Miošića (Fra Andrija Kačić Miošić i kultura njegova doba. Zagreb 2007) i jezične koncepcije F. Kurelca i A. Vebera Tkalčevića (Riječki filološki dani, 1996, 1998), raščlanjivala tekstove hrvatske dijalektne književnosti, npr. D. Gervaisa, R. Katalinića Jeretova, M. Laginje, M. Mirkovića (Dometi, 1987, 1990; Susreti na dragom kamenu, 1996; Zbornik Ivan Matetić Ronjgov, 1996–97). Bavila se komparatističkim istraživanjem hrvatskih narječja i poviješću književnojezičnih stilizacija hrvatskoga jezika. Glavno joj je djelo Zajednička povijest hrvatskih narječja (2012–2015), sinteza razvoja fonoloških i morfoloških sustava hrvatskih organskih idioma od praslavenskoga doba do danas. Radove je objavljivala i u izdanjima Suvremena metodika nastave hrvatskog ili srpskog jezika (1978–79, 1984), Zbornik Pedagoškog fakulteta u Rijeci (1980, 1984), Dometi (1983, 1985–86, 1988–89), Oko (1983), Filologija (1984, 1991, 2010), Čakavska beseda (1985), Krčki zbornik (1986), Godišnjak Riječkog književnog i naučnog društva (1987), Grobnički zbornik (1988, 1992, 1994, 1996, 1998, 2005; urednica 1991–94), Rival (1988), Fluminensia (1989–93, 2003, 2006, 2008; urednica 1993–95), Historijski zbornik (1992), Sveti Vid (1995), Zbornik Društva za povjesnicu Klana (1995–96, 1998), Hrvatski dijalektološki zbornik (1997, 2009, 2016), Hrvatsko slovo (1997), Novi list (1997, 1999), Prvi hrvatski slavistički kongres (1997), Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (1999–2000), Millennium zbornik Katedre Čakavskog sabora (Rab 2000), Čakavska rič (2001, 2003), Glas Istre (2001), Tarsatika (2002), Devet stoljeća grobničke župe (Grobnik 2005), Riječki filološki dani (2006, 2008), Gmajna (2008), Rapski zbornik, 2 (Rab 2012), Od indoeuropeistike do kroatistike (Zagreb 2013) i Meandrima hrvatskoga glagoljaštva (Zagreb 2016). Bila je jezična savjetnica u riječkim kazalištima 1987–2005, glavna urednica izdanjâ Čakavskoga sabora za Grobnišćinu te priređivačica i autorica predgovora mnogih drugih izdanja. U knjizi G. Feydeaua Tovar (Rijeka 2005) prijevod M. Škiljana prilagodila je suvremenomu riječkomu idiomu, osebujnomu spoju hrvatskoga standarda i žargonskih idiolekata. Dobila Nagradu grada Rijeke (1992), nagradu za životno djelo općine Čavle (2001), Nagradu HAZU (2012) te plaketu »Marulić« Čakavskoga sabora (2006). Posvećen joj je zbornik U službi jezika (Rijeka 2007).