LUKOVIĆ, pomorska obitelj (XVII–XX. st.). Prema tradiciji, u Boku kotorsku doselili su se iz Foče, gdje bi im početci sezali u XIV. st. U bokeljskim pak vrelima njihovo se prezime bilježi od poč. XVII. st. Obiteljsko bogatstvo, razvidno u kompleksu palača s raskošnim salonima u Prčanju te u ljetnikovcu u Tivtu, izraslo je na vojnim i poduzetničkim uspjesima. U mletačkoj službi, napose u borbama protiv Turaka i gusara, istaknulo se više Lukovića. Ilija Lukov fregatom se borio kraj Risna 1649–52. i Herceg-Novoga 1687. te novčano pomagao državnu blagajnu u Kotoru i bio glavar Prčanja 1651–62, Vicko Perov (glavar 1689. i 1697), koji je fregatom »Sv. Nikola« opskrbljivao mletačke postrojbe u Egejskom moru, sudjelovao je u borbama kraj Herceg-Novoga i Ulcinja 1695, a Ivo (Ivan; vjerojatno isti s glavarom 1695) u bitki kraj Bara 1698. Mato Mihov prevozio je neke državne spise na Krf 1706, a s Lukom Vickovim (poginuo u borbi s ulcinjskim gusarima 1711) sudjelovao je u borbama protiv tripolitanskih gusara 1708. Tripo (Tripun) Lukov (1585–1656), glavar Prčanja 1632. i 1642, tridesetak je godina vlastitom fregatom prevozio državnu poštu (Venecija—Zadar—Kotor—Krf) te za zasluge bio imenovan admiralom Bokeljske mornarice 1652. U Prčanju je potaknuo i podupro izgradnju crkve Gospe od Karmena (Karmela), u kojoj je obiteljska grobnica. Oporučno je 1656. nadario crkve i redovničke zajednice u Boki. Sin Luko (1610–1663), admiral mletačke ratne mornarice od 1639, istaknuo se za Kandijskoga rata (ubile su ga njegove robinje); brat mu je bio pjesnik → NIKO. U pomorskim i trgovačkim pothvatima brojni su pripadnici obitelji bili osobito aktivni u XVIII. st., kad se kao vlasnici brodova i kapetani spominju: Antun (Anton; tartane »Dio il accompagni« i »Redentor, Spirito Santo e Madonna del Carmine«), kapetan Bernard (pinka »La Sacra famiglia«), parun Juraj (Đuro; trabakul »Madonna del Carmine«), Ivo (pelig »Madonna del Carmelo«, trabakul »Redentore e Madonna del Carmine«), Jozo (pulaka »Ardita Bellona«), Luko Aleksandrov (tartana »Santissimo Redentore, Spirito Santo e Madonna del Carmine«), kapetan Mato (pelizi »Madonna del Carmine« i »Gesù e Maria e San Antonio di Padova«), kapetan Miho (pelig »Santissimo Redentor«), kapetan Niko (nava »Redentore e Madonna del Carmine«), Pavo (brigantin »Il Giorgiano«), Silvestar Lukov (trabakul »Madonna del Rosario e San Antonio«), kapetan Spiridon Silvestrov (pelizi »Santissima Vergine, San Nicolò e San Spiridon«, »Madonna di Perzagno e San Spiridon« i »Virtuoso«, trabakul »Madonna di Perzagno«) i Tripo Nikov (tartana »Santissimo Redentore, Spirito Santo e Madonna del Carmine«). Trgovali su drvom, smolom, dvopekom i uljem u jadranskim i sredozemnim lukama, na Krfu posjedovali ispostavu za izvoz i kupnju ulja. Ponajviše su poslovali s Mlecima, gdje su neki od njih i živjeli te imali istaknutu ulogu u Bratovštini sv. Jurja i Tripuna: Frano (predstojnik 1756, 1765, 1776, zamjenik predstojnika 1764), Niko Perov (predstojnik 1779, 1786–87, vikar 1797), Tripo (predstojnik 1788), Andrija (zamjenik predstojnika 1790, vikar 1791), Pero Franov (zamjenik predstojnika 1796, vikar 1789), Vicko (predstojnik 1801, zamjenik predstojnika 1804, vikar 1802) i Tripo Perov (vikar 1777). U XVIII. st. dužnost načelnika (kapetana) Prčanja obnašali su Ivo (1707, 1717, 1727), Pero (1739, 1747), Andrija (1753), Vicko (1764), Frano (1773, 1778) i Antun (1789). Marko je pozajmljivao novac kotorskomu providuru za uzdržavanje vojske i državnih službenika te je stoga, kao i zbog zasluga u sukobu s Turcima kraj Hvara, za sebe i potomke dobio naslov conte 1773. Kupio je posjed i ljetnikovac obitelji Buća u Tivtu, a sinovi mu Pero i Tripo primljeni su u kotorsko plemstvo 1803. Antun Ivan (1729–1794) u Padovi je stekao doktorat obaju prava 1752. Kao prčanjski župnik 1760–84. obnovio je katedralnu crkvu i biskupski dvor, bio biskupijski generalni vikar, sinodalni ispitatelj i supohoditelj. Potom bio biskup istarskoga Novigrada; 1784. dao tiskati poslanicu (Epistola pastoralis ad clerum et populum Aemoniensem. Venecija, typis C. Palese). Njegov portret, rad B. Castellija, čuva se u župnoj crkvi u Prčanju. U drugoj pol. XVIII. st. zabilježeni su kanonik Filip i brat mu Ambrozije (1777–1844), župni pomoćnik u Prčanju 1799–1802, potom propovjednik i kanonik u Zavodu sv. Jeronima u Rimu. Kapetan Jozo Andrijin, prčanjski načelnik 1801. i 1812, predsjedao je skupštinom koja je donijela odluku o sjedinjenju Boke kotorske s Crnom Gorom 1813, a kapetan i trgovac Pero Franov (1760–1837), načelnik 1806–08. i 1814–17, bio je mletački izaslanik osiguravatelja i trgovaca u Anconi 1799–1800. U XIX. st. nekoliko se istaknutih odvjetaka iselilo iz Boke. Nakon školovanja u Padovi i Austriji, inženjer Antun Vickov (1815–1880) djelovao je od 1850. u Aleksandriji, gdje je projektirao više kuća i palača te pravoslavnu crkvu sv. Spiridona. Sudjelovao je u izgradnji luke s utvrdom 1853–60. i pritom otkrio tri stupa iz doba XVIII. faraonske dinastije, darovao ih 1869. Franji Josipu I (uporabljeni kao potpornji pri gradnji Povijesnoumjetničkoga muzeja u Beču) te bio nagrađen nasljednim plemstvom. God. 1860–69. bio je jedan od pomoćnika F. Lessepsa pri izgradnji Sueskoga kanala. Izradio je projekt za natapanje Egipta parnim strojevima 1863. te radi toga suosnovao Poljodjelsko društvo 1865 (o njem sastavio i knjižicu La Société agricole et industrielle d’Égypte. Pariz 1865). Projekt mu je najprije onemogućio i potom preuzeo kediv Ismail-paša, a Antunov je utjecaj u društvu minimaliziran. Naknadu i priznanje autorstva pokušao je dobiti parnicom te je sastavio brošure Comment on administre la justice en Égypte (Pariz 1866), Pétition à messieurs les membres du Parlement égyptien (Pariz 1867), La lotta per il diritto nella patria dei faraoni i Le cas du pacha d’Egypte (obje Venecija 1877). Austrijskim vlastima uzalud je predlagao projekt natapanja doline Neretve 1866; tada je napisao brošuru o gospodarskim mogućnostima Dalmacije (En Dalmatie. Beč 1866). U Veneciji je posjedovao palaču Dario (Canal Grande). Njegova kći, slikarica Louise (spominje se do 1890), izradila je Bogorodicu s Djetetom za crkvu Gospe od Karmena 1877. Antun Tripov (1831–1911) školovao se za svećenika, no posvetio se pomorstvu. Bio je vlasnik rudnika ugljena u Cardiffu, potpredsjednik trgovačke i industrijske komore u Londonu te admiral Bokeljske mornarice 1887–1911. Dio posjeda u Tivtu ustupio je za izgradnju arsenala. Bio je vlasnik i suvlasnik mnogobrojnih barkova (npr. »Conte Arturo L.«, »Conte Oscar L.«, »Conte Iginio L.« i »Cavalier Craft«, kojim je zapovijedao kapetan Emil) te jedan od najbogatijih bokeljskih brodovlasnika uopće. U XIX. st. kao vlasnici, suvlasnici i zapovjednici jedrenjaka spominju se: kapetan Antun pokojnoga Joza (brigantini »Desiderato«, »Amicizia«, »Favorito«) te njegova braća kapetan Juraj (brigantini »Desiderato« i »Favorito«, brik »Fortuna«) i Marko (brigantini »Nuova Atalanta«, »Favorito«), kapetan Aleksandar (tartana »Fortuna«), Augustin (pelig »Caval Marino«), Filip pokojnoga Pera (brigantini »Nuova Atalanta« i »Slavomir«, brik »Czettigne«), kapetan Frano (bark »Leopoldina Bauer«), Pasko (zapovjednik francuskoga ratnoga broda »La Brenta« 1808) i Emil (zapovjednik barkova »Annetta« i »Slavia«). Kapetan Vicko (1774–1863), vjerojatno istovjetan s načelnikom Prčanja 1819, osnovao je i vodio privatnu pomorsku školu u Prčanju u prvoj pol. XIX. st., a Vicko Tripov završio je pravni studij na Sveučilištu u Padovi, bio sudac, član Narodne stranke i zastupnik u Dalmatinskom saboru 1870–76. Marko je bio admiral Bokeljske mornarice 1878–87, Krsto načelnik Prčanja 1894, a Jozo (1834–1857) prčanjski župnik i počasni kanonik. Razvojem brodova na parni pogon Lukovići su postupno gubili prijašnje gospodarsko značenje. Potomci im (jedan od njih bio je povjesničar → NIKO) i danas žive u Boki, a dijelom su se raselili na prostoru bivše SFRJ, po Europi i svijetu.
LIT.: J. Jelčić: La Marinerezza di Cattaro. Trieste 1872, 16. — Isti: Storia documentata della Marinerezza bocchese. Ragusa 1889, 21. — N. Luković: Boka kotorska. Cetinje 1951, 181. — Isti: Prčanjsko brodarstvo XVIII. vijeka. Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru (GPMK), 5(1956) str. 103–109. — I. Zloković: Pomorstvo Boke za vrijeme ruske uprave. Ibid., str. 117, 119. — M. Luković: Kratki osvrt na povijest Prčanja. Naše more, 5(1958) 4/5, str. 265–266, 270. — G. Gamulin: Preliminarni izvještaj o istraživačkim radovima. Radovi Odsjeka za povijest umjetnosti, 1960, 2, str. 13. — A. Botrić: Stogodišnjica klasifikacije brodova na našoj obali. GPMK, 10(1962) str. 355–356. — V. Foretić: Udio naših ljudi u stranim mornaricama i općim pomorskim zbivanjima kroz stoljeća. Pomorski zbornik, 1. Zagreb 1962, 302. — N. Luković: Prčanj – pomorsko naselje. Ibid., 2. Zagreb 1962, 1885. — S. Mijušković: Stradanje bokeljskih pomoraca u Lepantskom zalivu maja 1774. godine. GPMK, 10(1962) str. 326. — G. Perocco: Carpaccio nella Scuola di S. Giorgio degli Schiavoni. Venezia 1964, 234–235. — N. Luković: Bogorodičin hram na Prčanju. Kotor 1965, 11–16, 73–74. — Isti: Jedna rijetka rukopisna knjiga iz arhiva bivše opštine Prčanj. GPMK, 15(1967) str. 188. — J. Martinović: Propadanje bokeljskih jedrenjaka duge plovidbe od 1852. do 1902. Ibid., str. 125–140. — S. Mijušković: Kotorski admirali. Ibid., str. 21. — C. Fisković: Slike iz radionice Paola Veneziana u Prčanju. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1970, 18, str. 53. — A. Botrić: Pomorska privreda Prčanja u prošlosti. U: 12 vjekova Bokeljske mornarice. Beograd 1972, 79–82, 84–86. — A. Tomić: Pomorstvo Prčanja na portretima brodova. GPMK, 25(1977) str. 105–114. — I. Perić: Dalmatinski sabor. Radovi Centra JAZU u Zadru, 25(1978) str. 218. — A. Horvat, R. Matejčić i K. Prijatelj: Barok u Hrvatskoj. Zagreb 1982. — N. Čolak: Regesti marittimi croati, 1–2. Padova 1985–1993. — A. Mažibradić: Ljetnikovac Buća–Luković u Tivtu. GPMK, 39–40(1991–92) str. 157–160. — M. P. Ghezzo: I Dalmati all’Università di Padova. Atti e memorie della Società dalmata di storia patria (Venezia), 21(1992) str. 101, 147. —Stara književnost Boke. Zagreb 1993, 101–105. — L. Čoralić: Legati hrvatskih iseljenika u Veneciji vjerskim ustanovama u domovini. Croatica Christiana periodica, 17(1993) 31, str. 99–101, 104–105. — Ista: Iz prošlosti Prčanja u XVII. st. (admiral Bokeljske mornarice – Tripun Luković). U: Spomenica Ljube Bobana. Zagreb 1996, 95–103. — N. Luković: Zvijezda mora. Perast 2000. — L. Čoralić: U gradu svetoga Marka. Zagreb 2001. — M. Milošević: Pomorski trgovci, ratnici i mecene. Beograd—Podgorica 2003. — C. Fisković: Spomenička baština Boke kotorske. Zagreb 2004. — L. Čoralić: Kotorske crkvene ustanove u oporukama bokeljskih iseljenika u Mlecima (XV–XVIII. st.). GPMK, 53(2005) str. 15–25. — L. Kampe: Grbovi kotorskih plemićkih porodica u zborniku grbova Armoral Général J. B. Rietstapa. Ibid., str. 205. — V. Čučić: Bokelji između Boke i Trsta. Naše more, 53(2006) 1/2, str. 78. — R. Janićijević: Pomorstvo Prčanja od sedamnaestog do kraja devetnaestog vijeka. GPMK, 55–56(2007–08) str. 38–39, 42–44, 48, 52–54, 58–59. — M. Katušić: Od Marinerezza bocchese do Scuola degli Schiavoni – prčanjski Lukovići i Bratovština sv. Jurja i Tripuna u Mlecima. U: Dvanaest vjekova Bokeljske mornarice. Kotor 2010, 147, 150–154. — N. Luković: Prčanj. Kotor 2010, 33–44, 59, 62–65, 84–88, 111–118, 153, 167, 173–176, 185–186, 191–193, 203, 207–225, 244. — Ž. Brguljan: Pomorstvo Boke kotorske na slikama Bazija Ivankovića. Zagreb—Kotor 2011. — Antun Ivan. — Š. Jurić: Croatiae scriptores Latini recentioris aetatis. Zagrabiae 1971. — I. Grah: Izvještaji novigradskih biskupa Svetoj stolici. Croatica Christiana periodica, 10(1986) 17, str. 142–145. — R. Tomić: Bernardino Castelli, portretist novigradskih biskupa. Acta Bullearum, 1(1999) str. 107–111. — Antun Vickov. — N. Luković: Jedan Bokelj, saradnik Ferdinanda Lessepsa. Glas Boke, 3(1934) 80, str. 2–3. — Isti: Naši graditelji u Egiptu. Pomorstvo, 11(1956) 11, str. 447–448.
Maja Katušić (2021)
