MACIĆ, Filip (Mačić, Macich, Maczich; Filippo, Philipus), ministerijal (XIV. st.). Jedini izvor u kojem se M. (nadimak sa značenjem dijete rođeno u posteljici) spominje jest Istarski razvod. Ondje je sudac i »sluga s Kožljaka«, tj. podanik pazinskoga kneza u gospoštiji Kožljaku, jedna od glavnih osoba tijekom dvadesetjednodnevnoga razgraničenja između istarskih komuna u vlasti Pazinske knežije, akvilejskoga patrijarha i Mletačke Republike. Kako je i on imao posjede sa spornim međama, pozvan je da priloži dokaze. Žalio se na neke osobe iz Kršana i Plomina zbog nepoštovanja međa i krađe, a labinski sudac Lupetin i župan Jakov iz Kršana uzvratili su da je sa svojim kmetovima činio slične prijestupe. Za postupka pazinski knez Albert IV. Gorički dodijelio mu je pomoćnu ulogu u suđenju na godišnjem sajmu kraj crkve sv. Petra de Villa (crkva uz benediktinski samostan u šumberskoj komuni, na području kneževe vlasti), a za boravka u Brodu na Raši darovao mu je kaštel Kočur. Zbog nedostatka komparativne diplomatičke građe te naravi Istarskoga razvoda (isprave od poč. XIII. st. do približno 1375) nema suglasja o njegovu identitetu. Dio povjesničara poistovjećuje ga s gospodarom Kožljaka Filipom (u. oko 1390), koji se spominje 1363. kad se s labinskom komunom dogovorio o pravu suđenja na sajmu kraj crkve sv. Petra de Villa (tada u labinskoj komuni odn. u vlasti akvilejskoga patrijarha), koje su imali i njegovi predci. Kako među tim osobama nema jasne veze, dio povjesničara ipak drži da je Filip Kožljački (1363) druga osoba – potomak obitelji goričkih vazala iz Gotnika (Gutenegg), koji su u 1360-ima stekli kaštel i gospoštiju Kožljak, a nakon smrti Alberta IV. postali habsburškim vazalima.
LIT.: P. Kandler: Codice diplomatico istriano, 3 (1362–1469). Trieste (1850). — C. De Franceschi: Studio critico sull’istrumento della pretesa reambulazione di confini del 5 maggio del 1325, indizione VIII, tra il patriarca di Aquileia Raimondo della Torre col mezzo del suo marchese d’Istria Guglielmo di Cividale, il conte Alberto di Gorizia ed Istria, ed i Veneziani. Archeografo triestino, NS 11(1884) 1/2, str. 50, 52–53, 55–57. — C. De Franceschi: I castelli della Val d’Arsa. Ricerche storiche. Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia patria, 14(1898) 3/4, str. 360–365, 367–373. — M. Kos: Studija o Istarskom razvodu. Rad JAZU, 1931, 240, str. 157, 161–163, 166–168, 175, 180, 186. — L. Kirac: Crtice iz istarske povijesti. Zagreb 1946, 110, 159, 161, 230–231, 306, 309–310, 312–319, 321–329, 331–332, 335–337, 339, 341. — J. Bratulić: Istarski razvod. Pula 1992. — P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri in na Kranjskem. Ljubljana 1997.
Meri Kunčić (2021)
