MADIERI, Marisa, spisateljica (Rijeka, 8. V. 1938 — Trst, 9. VIII. 1996). Podrijetlom iz hrvatske obitelji Mađarić, s kojom je 1949. izbjegla u Trst, gdje je 1957. završila gimnaziju te 1967. studij engleskoga jezika i književnosti. Radila u tvrtki Assicurazioni Generali od 1960. te predavala u tršćanskim srednjim školama 1967–78; posvećena volonterskomu radu, osnovala 1978. Centar za skrb o mladim majkama, koji danas nosi njezino ime. U književnosti se javila kraćim romanomu obliku dnevnika Verde acqua (1987), kojim se, predočivši dramatično iskustvo egzila, profilirala kao svojevrsna začetnica hrvatsko-talijanske ženske iseljeničke književnosti, s osjećajem iskorijenjenosti kao lajtmotivom opusa. Neposrednim i spontanim pripovijedanjem, prepletanjem prošlosti i sadašnjosti, roman se razvija i kao put samospoznaje, a svjedočanstvo o istarskom egzodusu s pojedinostima obiteljske povijesti i svakidašnjih problema prerasta u priču o univerzalnoj nesigurnosti te potrazi za korijenima i identitetom. Lucidnim lirizmom, privlačnom umjerenošću u sentimentaliziranju diskursa te jednostavnošću i mirnoćom pisanja djelo je steklo popularnost te je prevedeno na hrvatski, španjolski, francuski, njemački, poljski, slovački, češki, slovenski, hebrejski i engleski jezik. Motive uspomena i sjećanja prepleće i u bajkovitoj prozi La radura (1992), propitujući mala čuda prirode i života vizurom antropomorfne tratinčice, te u posmrtno tiskanim pripovijetkama s elementima stvarnosne i fantastične proze La conchiglia e altri racconti (1998). Objavljen joj je i nedovršeni roman (Maria, 2007). Zastupljena je u izborima Pagine come goccie (Udine 1990), Letteratura dell’esodo (La Battana, 1991, 99–102), Tavolozza di favole (Milano 1992), Una frase, un rigo appena (Torino 1994), Tra le rughe (Trst 1995), Città di carta – Papirnati grad (Rijeka 1999) i Kvarner (Klagenfurt 2007). Posvećeni su joj skupovi u Napulju 2004. i Murciji 2015. O njoj je priređena izložba u Trstu 2014. Ostavština joj se čuva u obitelji. — Promicatelj njezina stvaralaštva suprug C. Magris u svojem djelu Danubio (1986) tematizira dio prostora i likova obrađenih u romanu Verde acqua.
DJELA (izbor): Verde acqua. Torino 1987 (hrv. prijevod Vodnozeleno. Zagreb 1990). — La radura. Torino 1992 (hrv. prijevod Proplanak. Zagreb—Rijeka 1995). — La conchiglia e altri racconti. Milano 1998 (hrv. prijevod Školjka i druge priče. Rijeka 2002). — Maria. Milano 2007.
LIT.: (O knj. Verde acqua): T. Maroević, Zrcalo adrijansko. Rijeka 1989. — G. Cusatelli, La Battana, 27(1990) 97/98, str. 62–63. — K. Ivanišević, Rival, 3(1990) 3/4, str. 187–188. — T. Peruško, Oko, 1(1990) 23, str. 37. — M. Tomasović, Komparatističke i romanističke teme. Split 1993, 168–172. — E. Moscarda Mirković u: La forza della fragilità, 1. Fiume 2004, 191–210. — (Nekrolozi): Novi list, 50(1996) 13. VIII, str. 28; La Voce del popolo, 52(1996) 10. VIII, str. 10. — G. Nascimbeni, Corriere della sera (Milano), 121(1996) 10. VIII, str. 25. — D. Bačić-Karković: Nostalgia fiumana u Vodnozelenome Marise Madieri. Novi Kamov, 1(2001) 1, str. 49–70. — J. Gržinić: Od pasivne ženske uloge do konstruktivističke strategije spoznavanja. Treća, 4(2002) 2, str. 206–218. — M. Meschini: Il riverbero del mare nella scrittura di Marisa Madieri. U: …E c’è di mezzo il mare: lingua, letteratura e civiltà marina, 2. Firenze 2002. — G. Bianchi: La narrativa di Marisa Madieri. Firenze 2003. — M. Carminati: Marisa Madieri e la letteratura femminile dell’esodo. La Battana, 43(2006) 160, str. 175–191. — E. Moscarda Mirković: Quattro identità a confronto. Ricerche sociali, 16(2009) str. 85–88, 92, 101–103, 106, 108. — Literary Intersection. Quaderni d’italianistica (Toronto), 32(2011) 1, str. 37–81. — C. Benussi i G. Semacchi Gliubich: Marisa Madieri. La vita, l’impegno, le opere. Empoli 2011. — C. Gerbaz Giuliano i G. Mazzieri Sankovic: Non parto, non resto...: i percorsi narrativi di Osvaldo Ramous e Marisa Madieri. Trieste 2013. — P. L. Ladrón de Guevara: Marisa Madieri. Torino 2019.
Martina Kokolari (2021)
