MADUNIĆ, Zlatko

MADUNIĆ, Zlatko, glumac (Brod na Savi, 14. XI. 1930 — Zagreb, 14. V. 1995). Suprug glumice Žuže Egrenyi. U Osijeku završio gimnaziju 1952, u Zagrebu diplomirao na ADU 1956. Glumom se počeo baviti kao gimnazijalac u Omladinskom KUD »Milica Križan« u Osijeku. Debitirao 1954. u Zagrebačkom dramskom kazalištu (Dramsko kazalište »Gavella« od 1970) u ansambl-predstavama B. Gavelle kao Feldkaplan Anton Boltek i Figura (M. Krleža, U logoru i Golgota). Angažiran 1956–59. u HNK u Zagrebu, 1959–63. djelovao kao slobodni umjetnik, potom do 1967. u Narodnom kazalištu Dubrovnik te 1967–77. u zagrebačkom Teatru &TD (stalni član od 1975). Ravnatelj i umjetnički voditelj Maloga kazališta »Trešnjevka« 1977–84 (osnovao stalni ansambl i pokrenuo scenu za odrasle) te član ansambla Dramskoga kazališta »Gavella« od 1984. do kraja života. U zagrebačkom HNK igrao Krištu (C. Goldoni, Ribarske svađe, 1956), Zvekana (G. Weisenborn, Balada o Tillu Eulenspiegelu, 1959), Kobyja (F. Dürrenmatt, Posjet stare dame, 1959) i Tersita (W. Shakespeare, Troilo i Kresida, 1963), u Dubrovniku Arsu (B. Nušić, Vlast, 1964), Julijana Kristoforova (P. Shaffer, Javno oko, 1964, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske), Profesora (E. Ionesco, Lekcija, 1965) i Pierrota (Molière, Don Juan, 1966, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske). Pohvalnim kritikama popraćene su mu uloge Kallea (B. Brecht, Emigrantski razgovori, 1975), Starca (E. Bond, Prizori o smrti i novcu, 1975), Žličara (H. Pinter, Ničija zemlja, 1976) i Šefa (Ionesco, Kakav kupleraj, 1977) u Teatru &TD, u Malom kazalištu »Trešnjevka« istaknuo se kao Brne (S. Matavulj i J. Zlodre, Bakonja fra Brne, 1978) i Fjodor (F. M. Dostojevski i E. Schorm, Karamazovi, 1983), a u Dramskom kazalištu »Gavella« kao prevrtljivi izjelica Artemije Filipovič Zemljanika (N. V. Gogolj, Revizor, 1986), pohlepni veleposjednik Žganjac (J. Kosor, Maske na paragrafima, 1989) te posljednjom ulogom – minijaturom Jere Pičaka (I. Brešan, Kratki kurs dugog propadanja, 1992). Nastupao i na Dubrovačkim ljetnim igrama (1957, 1959, 1963–70, 1972–85), s Teatrom u gostima (1974) te gostovao u osječkom HNK (Mihajlo Pavlović, D. Kovačević, Sabirni centar, 1988). Sugestivan tumač uglavnom manjih uloga, realistični izraz obogaćivao je efektnim komičnim i karikaturalnim stilizacijama te kreirao niz uvjerljivih likova, često prepredenih varalica, cinika, lakrdijaša, duhovno ili tjelesno propalih ljudi. Istaknuvši se ulogom agenta u filmu Ne okreći se sine B. Bauera (1956), odigrao sedamdesetak filmskih, pretežno sporednih uloga, često negativaca (V. Raspor i A. Petrović, Jedini izlaz, 1958; F. Štiglic, Deveti krug, 1960; M. Relja, Kota 905, 1960; A. Babaja, Carevo novo ruho, 1961; K. Papić, Lisice, 1969; Petrović, Majstor i Margarita, 1972; V. Mimica, Banović Strahinja, 1981). Glumio i u TV dramama (M. Fanelli, Stakleni paravan, 1959; I. Hetrich, Treba zaklati pijetla, 1961, Slobodan dan, 1962, Smrt u čizmama, 1964) i serijama (Hetrich, Kuda idu divlje svinje, 1970–71; A. Vrdoljak, Prosjaci i sinovi, 1972, prikazano 1984; J. Marušić, Velo misto, 1980–81) te radijskim dramama (R. Rolland, Igra ljubavi i smrti, 1960; M. Držić, Novela od Stanca, 1965;U. Donadini, Gogoljeva smrt, 1973).